Sedamneast godina neprekidno, od 2006. godine, Milorad Dodik obnaša vlast. Tek što je te godine stupio na istu, preuzevši je od SDS-a, visoko na njegovoj agendi našla se istraga stranaca, sudija i tužilaca iz bosanskohercegovačkog pravosuđa, koja traje do dana današnjeg.
Skoro da se može reći da je najistaknutija karakteristika Dodikove sedamneastogodišnje vladavine, njegovo permanentno zatezanje sa strancima preko leđa države, koje prate očajni, neinovativni i jadni pozivi predstavnika bošnjačke političke elite strancima da se Dodika zaustavi u napadima na državu.
Iskustvo neumitno upućuje na onu vrstu zaključka koja svjedoči tome da, ukoliko su više bošnjački politički predstavnici pozivali strance da zaustave Milorada Dodika u nekom od njegovih brojnih pohoda na državu i ustavni poredak, utoliko su stranci, na koncu, pred Dodika izlazili sa koncesijama, počev od koncesija koje je u ime Bosne i Hercegovine i njenog pravosuđa učinila svojevremeno Ketrin Ešton, do posljednjih koncesija predstavnika međunarodne zajednice.
Kako je naime moguće da se stranci tako često pojavljuju u ulozi onih koji Dodiku udjeljuju koncesije u zamjenu za njegovo smirivanje, u zamjenu za relaksaciju, deeskalaciju i tome slično?
Moguće je, jer su bošnjački politički predstavnici, usljed manjka odgovornosti i hrabrosti, suverenitet i političku volju da se država brani od napada, delegirali na strance.
Onda je prilično logično to da kada isti ti stranci izađu u susret Dodiku, bošnjački politički predstavnici nemaju pravo na utemeljen prigovor, jer su se sami dali u tuđe ruke. Uostalom taj prigovor ne samo da nema smisla nego je i kada se pojavi, obilježje nitkovluka jedne grupacije ljudi koja i nakon genocida vlastiti narod isporučuje u ruke “Ujedinjenih nacija” koje trebaju da ga zaštite od “četnika”.
I iz posljednje epizode zatezanja između Dodika i stranaca, a preko leđa Bosne i Hercegovine jasno je da su stranci pomogli Dodiku da ponovo oslabi državu, a radi privida stabilizacije općih političkih prilika.
Međutim, ne treba očekivati da će to promijeniti stav bošnjačkih političkih predstavnika prema ulozi stranaca u Bosni i Hercegovini. Oni će opet prilikom iduće krize zazivati strance da zaustave Dodika, a stranci će opet Dodiku udijeliti neku koncesiju.
Ako je sada uspio od stranaca dobiti zeleno svjetlo za legaliziranje suspendiranja Ustava na pola države, ako je sada izostala bilo kakva reakcija stranaca na Dodikovo poništavanje Schmidtovih odluka koje u Rs uopće više nisu funkcionalne, idući put će Dodik od stranaca dobiti nešto mnogo krupnije.
Odgovornost za to neće snositi stranci nego bošnjačka politička elita koja nije u stanju organizovati nikakav samostalan politički otpor tome, nego se uvijek oslanja na strance, i uvijek i gotovo u pravilu, Dodik je taj koji to oslanjanje na strance pretvori u korist Rs-a.
Dodik će i dalje nastaviti prividno se obračunavati sa strancima, jer mu se to itekako isplati, a bošnjački politički predstavnici će nastaviti da po najvišoj cijeni od stranaca (koji navodno trebaju zaustaviti Dodika) kupuju mir.
U toj bošnjačkoj kupovini mira gubi se ono što je interes države. Bošnjački politički predstavnici za mir će dati sve, a neće dobiti ništa, osim podsmijeha Dodika, prezira i nepoštovanja stranaca, jer ne posjeduju nikakvu svijest o samostalnom otporu.
Sve dok je to tako, stvari za Bosnu i Hercegovinu ne mogu krenuti u dobrom pravcu, odnosno dok god bošnjački politički predstavnici očekuju da im stranci brane državu, ili da se na bilo koji način za nju zalažu.
Strancima Bosna i Hercegovina nije u interesu nego politička stabilnost regije pod svaku cijenu pa makar i da Bosna i Hercegovina ne postoji. Ukoliko bošnjački politički predstavnici nastave s ovakvom politikom Bosna i Hercegovina će i dalje nezaustavljivo juriti u nastanak.
