Piše: Edina LATIF
Pojam hrvatsko pitanje nije se na ovim prostorima pojavio kada i Dragan Čović, odnosno Ante Jelavić prije njega.
Korišten je i u Austro-Ugarskoj, i Kraljevini Jugoslaviji i SFRJ. Bio je to naziv za pitanje statusa hrvatskih zemalja i hrvatskog naroda, a riješeno je uspostavom suverene i samostalne Republike Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda u junu 1991. godine.
Danas, hrvatsko pitanje se odnosi isključivo na položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, i maksimalno se zloupotrebljava od strane lidera HDZ BiH koji njime označava „neravnopravnost Hrvata sa ciljem formiranja hrvatske federalne jedinice“.
Da Čović uopće nije zainteresiran za rješavanje pitanja „neravnopravnosti“ Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini, već da mu je jedino na pameti treći entitet, dokaz je njegova posljednja izjava da se do kraja januara može riješiti pitanje presude „Sejdić-Finci“, te da je izbor članova Predsjedništva BiH barem što se tiče FBiH skoro u potpunosti riješeno“.
Šta to znači?
U Republici Srpskoj ga ne zanimaju Hrvati, što je odavno i demonstrirao svojim političkim istupima i djelovanjem. Nisu njegovo glasačko tijelo. Hrvat iz Republike Srpske se ne može kandidovati za člana Predsjedništva BiH. Ali to Čoviću nije bitno. Dogovorio je sa prijateljem Miloradom Dodikom da neće dirati njegovu „ekskluzivnu teritoriju“, a da mu on pomogne da i on ima svoju.
Čovića zanima isključivo kako će član HDZ BIH (ne daj Bože Hrvat iz neke druge političke opcije) iz Federacije biti član Predsjedništva BiH, dok se ostala dva biraju.
Presuda „Sejdić-Finci“, koja je na čekanju već osmu godinu davno se mogla implementirati, jer njome se ispravlja diskriminacija prema pripadnicima iz reda Ostalih u ovoj državi.
Ona garantuje da i Ostali mogu ostvariti aktivno biračko pravo, odnosno kandidovati se za člana državnog Predsjedništva BiH što je sadašnjim ustavnim rješenjem omogućeno samo pripadnicima konstitutivnih naroda (Bošnjacima, Srbima i Hrvatima).
Tehničko pitanje izmjene Ustava BiH i Izbornog zakona BiH pretvoreno je u prvorazredno političko, koje sada blokira brojne procese u ovoj zemlji, uključujući i evropske integracije.
Etnički princip u Bosni i Hercegovini, prema Čovićevom receptu, dodatno se treba teritorijalizirati.
I ne samo to, već i dodatno ekskluzivirati izbor članova Predsjedništva BiH, ne više po entitetima nego po pripadnicima naroda.
Da bi prijedlog izmjena Ustava BiH, za koji Čović kaže da je skoro pa završen, prošao u Parlamentu BiH potrebno je da ima dvotrećinsku većinu, 27 od 42 glasa.
Obzirom da ne dira u Republiku Srpsku, za očekivati je da ima podršku 13 zastupnika iz manjeg bh. entiteta. Iz SDA, sudeći prema trenutnoj šutnji iz ove stranke, mogao bi računati na sedam ruku. Tu je SBB, te stranke sa po jednim zastupnikom sa kojima se uvijek u zakonodavnim organima moglo trgovati.
Na glasove SDP BiH i Demokratske fronte ne može računati.
Ako proteklih godina nije bilo jasno, sada svi vide da je Bosna i Hercegovina talac Čovićevih političkih apetita koji mogu biti utaženi samo pravno-formalnim ozvaničenjem trećeg entiteta.
Izvor: Agencija Patria
