Premda je BiH povijesno osuđena, i neka je, da bude vjerski i kulturološki raznolika, ipak ne može se ignorirati činjenica da je nailazilo perioda kada se ta raznolikost i šarolikost nastojala eliminirati, odnosno unificirati ili, makar, svesti na mjeru jačega. Premda takve tendencije nisu dugoročno uspijevale dominirati, ipak su ti pokušaji ostavljali bolne i destruktivne ožiljke. Premda se moderno demokratsko zapadno društvo diči napretkom u sferi ljudskih prava i sloboda, čiji temeljac je priznanje punog integriteta i dostojanstva Drugog i Drugačijeg, u svoj njihovoj specifičnosti i osobenosti, ipak neki skorašnji događaji, uz negiranje bosanskog jezika, izazivaju opravdanu i ozbiljnu zabrinutost muslimana na ovim prostorima.
Dakako, najkrupniji od ovih događaja jeste neprihvatljivo dugo osporavanje Islamskoj zajednici sadržaja Ugovora sa državom BiH, istog onog koji je 2006. god. potpisan s Vatikanom, a 2007. sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Islamska zajednica je 2008. god. počela aktivnosti na potpisivanju ovog Ugovora, ali nakon sedam godina priprema i pregovaranja posljednjih dana smo svjedoci nerazumne halabuke, podizanja tenzija do usijanja i uvrjedljive retorike i širenja izrazitog nepovjerenja prema muslimanima i Islamskoj zajednici od strane, prije svega, aktuelnog predsjednika entiteta RS i drugih srpskih nacionalističkih grupa i medija. Jasno je da se radi o političkim provokacijama i pokušajima da se na srpskoj političkoj sceni zadrži primat, odnosno „potopi“ konkurentska politička opcija.
No, stvar nije nimalo bezazlena, jer nacionalistička politizacija Ugovora od strane srpskih predstavnika ukazuje na postojanje jedne nakaradne i opasne logike. Neki od onih koji su se založili da se ovakav Ugovor potpiše s Vatikanom i Srpskom pravoslavnom crkvom, ne samo da su protiv, nego kreiraju atmosferu linča oko potpisivanja istog takvog ugovora sa IZ. Dakle, riječ je o dvostrukim aršinima. U suštini, Ugovor IZ je identičan s ranije potpisanim s dvije crkve, s tim da se u njegovom jednom dijelu prepoznaje i uvažava specifičnost islamskog svjetonazora i muslimanske prakse. Uvažavanje specifičnosti islama je, ustvari, ono što je bilo sasvim očekivano i prirodno. U protivnom, bila bi to očita diskriminacija.
Naime, priznanje razlika u društvu je temelj savremene demokratije. Stoga najava mogućnosti da prvo svoju saglasnost na Ugovor sa IZ trebaju dati Katolička i Pravoslavna crkva, predstavlja flagrantno kršenje demokratskih načela savremenog svijeta i suprotno je duhu multikulturalnosti i pluralnosti ljudskog društva. U ovom konkretnom slučaju, to bi značilo potiranje specifičnosti jedne religije i njeno svođenje na mjeru dvije druge religije, mjeru njihovih tradicija i dogmatike. Zar nije van svakog razumnog objašnjenja da druge vjerske zajednice određuju mjeru onoga što je potrebno muslimanima i reduciraju njihove specifičnosti?
A kako to izgleda kada drugi karakteriziraju muslimane, krajem septembra 2015., podsjetio je ovdašnju javnost vikar župe svetog Nikole u Hrvatskoj Kostajnici, franjevac Danijel Maljur. Na Youtube-u se pojavio video u kojem franjevac Maljur, u okviru web stranice Obrana vjere, nabrajajući najveće tragedije koje su kroz historiju pogodile čovječanstvo, ističe da je islam gori, čak, i od nacizma i naglašava: „Islam bez ikakve sumnje nadmašuje sve navedene tragedije čovječanstva.“ Ovaj franjevac u svojoj mržnji dodaje da islam prkosi ljudima, prkosi zdravom razumu, Muhammed, a. s., je oličenje svega lošeg, islam nije miroljubiva religija, te zaključuje: „Prema nekim procjenama, u islamskim osvajanjima od njegova osnivanja ubijeno je 270 miliona ljudi.“ Nadalje, u svojoj zaslijepljenosti franjevac Maljur obmanjuje: „Nema dijaloga sa islamom“, zato što je narav islama protiv dijaloga. „Moramo znati da je u samoj srži te ideologije kršenje ljudskih prava“, navodi ovaj franjevac i tako širi mržnju i formira opasne predrasude.
Iako su davno završeni krstaški ratovi i njihova propaganda, slučaj ovog franjevca zorno svjedoči kako se i danas kreira mržnja i priprema teren za nasilje. A toga balkanska i evropska povijest nije bila pošteđena. Stoga muslimani moraju biti vrlo oprezni na sve pokušaje da im drugi propisuju mjeru i standarde njihove vjere. Temeljni princip harmoničnih društvenih odnosa i demokratije jeste ne da drugi tumače ono što neko jeste, nego da taj kaže što je, zapravo, on. Zato, ovdašnje okruženje se mora navići, i bez ikavih zazora prihvatiti, da su muslimani ono što jesu po sebi samima, da im muslimani kažu što su i ko su, koje su njihove potrebe i vjerovanja, a ne da drugi muslimane opisuju i govore im ko su i kakvi treba da budu, da im oni propisuju standarde dobrog, poželjnog, umjerenog, lošeg ili radikalnog muslimana.
Stoga, principi koji se dovode u pitanje kroz neprimjerenu debatu o Ugovoru IZ, ne tiču se samo muslimana i IZ, nego cijelog društva pa i savremenog svijeta, jer krše same njegove temelje: princip ravnopravnosti i uvažavanja specifičnosti drugoga. Ukoliko bi se prihvatila ova logika, onda ovaj svijet ne bi imao sretnu i mirnu perspektivu. U njemu bi dominirao zakon jačeg i diskriminacija.
Ne priznati muslimanima pravo na specifičnost, specifičnost njihovog obreda i prakse je protuprirodno, ustvari to je negiranje naravi različitosti svijeta i kontriranje Božijem naumu i volji. Bog je ostavio različite puteve prema Sebi. Islam i kršćanstvo su doktrinarno različite religije, sa različitim obredima i ne priznati to, a shodno tome i specifične potrebe muslimana i kršćana, bio bi krajnji apsurd.
Također, argumenti da se Ugovorom IZ narušava sekularni karakter države nisu održivi. Ponovo se radi o jednostranom i selektivnom pristupu. Sve što je ovim Ugovorom traženo usklađeno je s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama. Međutim, ovdje bi se trebalo, ustvari, propitati koliko su školske i druge krsne slave u RS ili raspela u državnim institucijama usklađeni sa ovom Konvencijom i koliko odražavaju duh sekularnosti, a koliko duh diskriminacije?
Na kraju, premda nismo čuli jasne i odlučne osude od strane Katoličke crkve, otvorenog i opasnog govora mržnje, koji društvenim mrežama širi franjevac Danijel Maljur, a muslimanima bi to puno značilo, ipak nadati se da ni Katolička crkva ni Srpska pravoslavna crkva neće sebi dopustiti da budu uvučene u tako nedostojnu i antidemokratsku igru koju im žele namijeniti neki ovdašnji politički subjekti. Jer, odrađivati prljavi posao politike vjerskim zajednicama može donijeti samo štetu i kompromitaciju. Stoga se, s razlogom nadamo da su rukovodstva dvaju naših komšijskih crkava prozrela ove namjere politike i, ako ih neke politike, ipak, budu pitale, da će snažno podržati ravnopravnost muslimana i Islamske zajednice u njihovoj cjelini koja uključuje i specifičnosti.
Urednički uvodnik, Preporod
