Hrvatsko-srpski pakt ne bi bio ništa novo; uostalom, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević bili su majstori takvih dogovora. Njihova zajednička karakteristika bila je da su to radili na štetu treće strane.
Već nekoliko sedmica sa Zapadnog Balkana stižu zabrinjavajući izvještaji. Politička, pravosudna i sigurnosna kriza u Bosni i Hercegovini ponovo je u centru pažnje. Ova zemlja je središte “balkanskog ciklona” posljednjih 150 godina, kada su se tu susreli Austro-Ugarska i Osmansko carstvo, odnosno dva različita svijeta, piše slovenački Plusportal.
Nevidljiva granica između njih ostala je i nakon Prvog svjetskog rata i tokom perioda dvije Jugoslavije (1919-1991). Možda nije slučajno da su izvještaji zapadnih obavještajnih službi odmah nakon Titove smrti počeli upozoravati da je raspad SFRJ samo pitanje vremena i da će se ključna podjela dogoditi upravo duž teritorije Bosne i Hercegovine, budući da zapadni, katolički dio federacije teži evropskim vezama, Zapadu dok istočni, pravoslavni dio tradicionalno gleda na Rusiju i njoj je također podređen. Između, kao u svojevrsnom sendviču hrvatskog i srpskog nacionalizma, ostali su Bošnjaci.
Nakon raspada Jugoslavije, koji je započeo 1989. godine na XIV Kongresu Saveza komunista u Beogradu, Bosna i Hercegovina je bila treća po redu za ulazak u vojni sukob.
Opasne prijetnje secesijom
Nakon Slovenije i Hrvatske, nasilje je izbilo u Sarajevu u proljeće 1992. godine, nakon čega je uslijedio jedan od najkrvavijih ratova na evropskom tlu u 20. stoljeću, jer su na mnogim mjestima “izmirene” stare zamjerke iz Drugog svjetskog rata. Tek nakon dobre tri godine borbi, Srbi, Bošnjaci i Hrvati potpisale su mirovni sporazum u Dejtonu pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država, koji je i danas na snazi.
Nakon 1995. godine, Bosna i Hercegovina je država tri naroda, koji također uživaju posebnu ustavnu zaštitu, što se pokazalo diskriminirajućim, jer su drugi narodi stoga uskraćeni ili imaju manje prava od Bošnjaka, Hrvata ili Srba. Na državnom nivou, saradnja između Hrvata i Bošnjaka je do sada bila relativno korektna. Problem je bila treća, srpska strana, odnosno njen entitet, nazvan Republika Srpska, čiji je dugogodišnji predsjednik Milorad Dodik zbog određenih radnji zaslužio krivično gonjenje pred federalnim sudom u Sarajevu. Budući da se nije pojavio ni na jednom ročištu i osuđen je na zatvorsku kaznu i zabranu političkog djelovanja u trajanju od nekoliko godina, za njim je izdana potjernica. Ali Dodik ismijava vlasti u Sarajevu, putuje po svijetu (Srbija, Izrael , Rusija…), koristi avion srbijanske vlade i nastavlja prijetiti povlačenjem svoje “zemlje” iz Bosne i Hercegovine.
Ovaj dio nam je manje-više poznat i do sada se, piše slovenački portal, niko nije pretjerano brinuo zbog prijetnji secesijom, jer je bilo jasno da će Republiku Srpsku kao nezavisnu i suverenu državu priznati samo Srbija, Rusija, Bjelorusija, Sjeverna Koreja i neka druga “mala” zemlja globalnog juga. Međutim, krajem aprila situacija se promijenila zbog neobičnog i neočekivanog poteza Hrvatske. Kada je u pitanju Milorad Dodik, evropske zemlje različito reaguju na njegovo ponašanje i provokacije. Njemačka i Austrija su mu čak uvele sankcije i proglasile ga personom non grata S druge strane, među članicama Evropske unije, Mađarska je do sada pokazala najviše razumijevanja za šefa Republike Srpske, koja, zahvaljujući Viktoru Orbanu, već ruši jedinstvo unije kada je u pitanju politika prema Ukrajini, ruska agresija i osuda Vladimira Putina.
Međutim, sada je stigao značajan signal iz Zagreba, gdje je premijer Andrej Plenković izjavio da njegova zemlja neće uvesti sankcije protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika:
– Nismo u istoj poziciji kao druge zemlje koje nisu susjedi. Banja Luka je udaljena sat i po vožnje od Zagreba. Stoga želimo poslati ohrabrujuće poruke, ohrabriti dijalog i vratiti političke aktere u Bosni i Hercegovini u ustavni okvir.
Mediji su odmah počeli nagađati da li je Plenković imao tajni sastanak s Dodikom ili se njegov izaslanik sastao s njim. Nakon 2021. godine, kada je otkrivanje navodnog slovenačkog “neformalnog dokumenta” o konačnom rješavanju granica u bivšoj Jugoslaviji bilo popularna riječ na Zapadnom Balkanu, ovo je jedan od najznačajnijih događaja.
Srbija vojno neutralna država
Ako bi Hrvatska postigla dogovor s bosanskim Srbima o budućnosti Bosne i Hercegovine, to bi značilo samo jedno: njenu podjelu, pri čemu bi Bošnjaci izvukli kraći kraj. Zbog ovog straha, ministar odbrane BiH Zukan Helez već je posjetio Pentagon i osigurao američku podršku. Vlasti u Sarajevu predlažu da zemlja što prije postane članica NATO-a, jer bi to stabiliziralo regiju.
U tom slučaju, Srbija bi dobila status vojno neutralne države i ubrzali bi se pregovori o pristupanju EU, a Aleksandar Vučić bi također morao potpisati sporazum sa SAD-om o saradnji u oblasti rijetkih zemalja. Time bi autokrata vjerovatno “kupio” podršku Zapada i mogao ostati na vlasti. S druge strane, Vladimir Putin mu to ne može pružiti. Ruski odgovor na studentske proteste bio bi potpuno drugačiji od Vučićevog, jer bi Kremlj na njih poslao vojsku i policiju, uhapsio i zatvorio sve studentske vođe, a najglasnije aktiviste poslao na ukrajinski front.
Ali nisu samo Bošnjaci bili aktivni u jačanju saveza. Odmah nakon inauguracije Donalda Trumpa, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini (OHR) Christian Schmidt primio je još jedan “nezvanični dokument” o stabilizaciji situacije u Bosni i Hercegovini, kao i u široj regiji Zapadnog Balkana. S obzirom na novu američku vanjsku politiku, koja Evropskoj uniji uskraćuje pravo da odlučuje o svemu što Amerikanci prepoznaju kao svoj interes, ne čudi ako se uloga Turske na Balkanu ojača. Prema američkom planu, ova sve važnija međunarodna sila imala bi i značajniju ulogu na Zapadnom Balkanu, gdje je do sada bila vrlo aktivna i utjecajna, posebno u Bosni i Hercegovini.
Savez između Bosne i Turske je ujedno i odgovor na vojni sporazum koji je Hrvatska potpisala s Albanijom i Kosovom u martu ove godine. Nešto više od deset dana kasnije, vojni sporazum potpisale su Srbija i Mađarska, koja sebe također vidi kao važnog igrača na Zapadnom Balkanu, a Orban čak ni ne krije svoje simpatije prema Dodiku. Ali, kao što je spomenuto, krajem aprila, hrvatski premijer Plenković je svojom indirektnom podrškom Dodiku unio dodatnu dinamiku u proces koji ugrožava suverenitet Bosne i Hercegovine. Hrvatsko-srpski pakt ne bi bio ništa novo; uostalom, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević bili su majstori takvih dogovora. Njihova zajednička karakteristika bila je da su to radili na štetu treće strane.
Dodikov pad potrest će slovenačku političku scenu
Ako je hrvatska vladajuća stranka (HDZ) ponovo oduševljena idejom podjele Bosne i Hercegovine, što je bilo na sceni prije Dejtonskog sporazuma, teško je razumjeti ponašanje Slovenije u ovom slučaju.
Kako upozorava ljubljanski institut IFIMES, zabrinjavajuće je da slovenačka vlada, preko koalicione stranke Socijaldemokrata (SD), odbija uvesti sankcije protiv Dodika i njegove oligarhije.
Zijad Bećirović, direktor IFIMES-a, više puta je upozorio da Slovenija izbjegava čak i provjeru Dodikove sumnjive imovine u Sloveniji, koja prema američkim procjenama iznosi tri milijarde.
– Milorad Dodik i njegovi oligarsi predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti Slovenije jer su Sloveniju zarazili svojim sumnjivim kapitalom, a Dodik je, zbog svojih političkih veza s vladom i opozicijom te slovenskim tajkunima, postao domaćepolitički faktor koji će utjecati na sljedeće parlamentarne i lokalne izbore u Sloveniji, koji će se održati 2026. godine – upozorava Bećirović, dodajući da će Dodikov pad “potresti slovenačku političku scenu”.
