Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U Bosni i Hercegovini patriotizam je posljednjih godina postao politički rekvizit za kojim se poseže onda kada zatreba bošnjačkim političkim liderima. Državne zastave na binama i predizbornim skupovima, dirljive pjesme o domovini, emotivni govori o našim gazijama i šehidima – sve to na trenutak probudi emocije i podsjeti bošnjački narod na veličinu žrtve koja je uložena u odbranu ove zemlje.
Međutim, kada se, nakon euforičnih stranačkih skupova, reflektori ugase, građani se vraćaju u surovu realnost: nefunkcionalne institucije, kadrovske odluke koje više nagrađuju poslušnost nego sposobnost, te političke igre u kojima interes naroda sve češće postaje moneta za potkusurivanje.
Ovo, ipak, nije samo priča o patriotizmu, nego ogledalo političke stvarnosti među Bošnjacima – stvarnosti koja, nažalost, više podgrijava zebnju nego nadu.
Ovaj tekst nije navijački pamflet, nego pokušaj da se hladne glave, objektivno i bez samoprijetvornog patriotizma, sagledaju dvije strane bošnjačke političke stvarnosti: s jedne strane trenutna vlast (”Trojka”) – bez vizije i strategije, koja svojim potezima vodi i narod i državu prema političkom ambisu; s druge strane SDA, koja želi povratak na vlast, ali bez iskrene spremnosti na unutrašnji obračun s vlastitim kadrovskim i moralnim slabostima.
Dok se ova dijagnoza ne postavi jasno i bez ustezanja, svaka priča o patriotizmu i borbi za državu ostat će samo dekor na političkoj pozornici.
Trojka – iznuđena i politički nametnuta vlast
Aktuelna državna vlast, tzv. ”Trojka”, formirana je početkom 2023. godine uz direktnu asistenciju međunarodne zajednice. Presudan trenutak desio se kada je visoki predstavnik Christian Schmidt, nakon prošlih parlamentarnih izbora, u aprilu 2023. godine, suspendovao Ustav FBiH na 24 sata, odnosno kada je donio odluku da se Vlada FBiH može formirati bez potpisa potpredsjednika Federacije BiH Refika Lende čime je de facto predstavnicima najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini uskratio pravo glasa.
Još opasnije je to što je Trojka pokazala spremnost da djeluje po političkom diktatu međunarodnih aktera, često balansirajući odluke u korist zahtjeva hrvatskog i srpskog političkog faktora, bez obzira što to veoma često ide na štetu bošnjačkih političkih interesa i državne pozicije BiH.
Mnoštvo je primjera pogubne politike Trojke otkako su, ”šmitizacijom” Ustava, preuzeli kormilo vlasti – od prihvatanja izmjena Ustava FBiH bez javnog otpora, preko katastrofalne kadrovske politike i dodjeljivanja ključnih funkcija ljudima bez odgovarajuće stručnosti ili sa spornim biografijama – što je dovelo do ekonomskog propadanja FBiH -, do vanjske politike bez koncepta i jasnog diplomatskog stava prema ključnim geopolitičkim pitanjima (npr. Palestina, Ukrajina), što BiH čini nevidljivom na međunarodnoj sceni. Uz to, sigurnosne prijetnje po stabilnost države, uključujući otvorene secesionističke poruke iz RS-a, nerijetko se minimiziraju ili prešućuju.
Najopasnije od svega jeste kontinuirana politička trgovina sa SNSD-om Milorada Dodika i HDZ-om Dragana Čovića. Ova neformalna koalicija, iako se javno prikazuje kao ”teški pregovori” i ”borba za interese države”, u praksi funkcionirapo jednostavnom principu: ustupci u zamjenu za politički mir i održavanje Trojke na vlasti.
Posljedice su višestruke – od oslabljene bošnjačke političke pozicije, preko ustavnih i zakonskih blokada, do gubljenja povjerenja u institucije. Kada se političari poput Dodika i Čovića nagrađuju ustupcima uprkos njihovoj otvorenoj antiustavnoj i antidržavnoj politici, šalje se opasna poruka: destruktivno ponašanje se isplati.
SDA – između opravdane kritike aktuelne vlasti i vlastite nedosljednosti
S druge strane, Stranka demokratske akcije, nastala iz naroda i vođena naslijeđem rahmetli Alije Izetbegovića, s pravom upozorava na pogubne poteze aktuelne vlasti. Međutim, kritika protivnika ne briše vlastite grijehe. Vjerodostojnost te kritike ograničava nespremnost SDA da unutar sebe provede stvarne reforme.
Ako Stranka demokratske akcije zaista želi povratak na vlast i vođenje države u duhu državničke odgovornosti, a ne politikantske kratkovidnosti, nužan je dubok i vjerodostojan unutrašnji preokret. Potrebna je potpuna kadrovska obnova koja znači kraj reciklaži istih lica koja su u prošlosti bila dio problema i bez potrebnih rezultata.
SDA mora otvoriti vrata stručnim i moralno kredibilnim kadrovima iz svih sfera našeg društva. Kriteriji moraju biti jasni i strogi – obrazovanje, iskustvo, dokazani rezultati i moralna biografija – kako bi stranka pokazala da ozbiljno misli kad govori o odgovornom liderstvu. S tim ide i rješavanje hroničnog problema nepotizma i porodičnog kadroviranja.
Također, borba protiv korupcije mora početi u vlastitom dvorištu. Procesuiranje nezakonitosti u vlastitim redovima pokazuje da zakoni vrijede za sve jednako.
SDA se stalno poziva na lik i djelo rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića koji je ostavio dubok trag u historiji Bosne i Hercegovine. Naš rahmetli predsjednik javno je proklamirao principe poštenja, skromnosti, meritokratskog izbora kadrova i prioriteta javnog interesa nad ličnim. Kada se njegovo ime koristi za pridobijanje glasova, a ti principi se u praksi krše, to nije samo politička manipulacija nego moralna izdaja naslijeđa koje se navodno čuva.
Principi poštenja, skromnosti, odgovornosti i meritokratije ne smiju biti samo historijska retorika koja se koristi za pridobijanje glasova, nego mora postati svakodnevna praksa. Samo tako će eventulani povratak na vlast imati smisla, ne kao puka smjena garnitura, nego kao povratak državničkom liderstvu.
Ali možda najosjetljivija tačka jeste odnos prema narodu. SDA već godinama traži glasove naroda, ali rijetko sluša njegov glas. Eklatantan primjer je izbor anonimnih kadrova u organe stranke na zadnjem kongresu, kada su, čudnim spletom okolnosti, favoriti naroda ostali bez funkcija.
Komunikacija s bazom svedena je na predizborne skupove, dok su stvarne potrebe građana često potisnute u drugi plan. Povratak narodu ne znači samo retoričko pozivanje na patriotizam, nego stalnu, otvorenu komunikaciju: redovne javne tribine, otvorena slušanja prijedloga građana, te uspostavljanje tzv. ”Narodnih savjeta” po općinama čiji bi prijedlozi direktno ulazili u stranačke odluke.
Narod mora imati osjećaj da ne daje glas samo za izbornu listu, nego za politiku koju je i sâm pomogao oblikovati.
Bez unutrašnjeg buđenja nema političkog preporoda
U zemlji poput BiH, gdje su političke podjele duboke, patriotizam nije luksuz niti marketing, on je pitanje opstanka. Kada ”patriote” svojim postupcima olakšavaju posao onima koji žele razgradnju države, onda se više ne radi o političkoj grešci, već o historijskoj odgovornosti.
Ova zemlja je preživjela dvostruku agresiju zahvaljujući spremnosti običnog čovjeka da podnese žrtvu. Ali poslije rata, umjesto da ta spremnost bude pretočena u viziju i strategiju, pretvorena je u bespoštednu borbu za vlast, u političku dekoraciju i prazne parole.
Patriotizam se ne mjeri brojem izgovorenih slogana, nego spremnošću da se izaberu najbolji ljudi, zaštite institucije i interes države, pa makar to značilo gubitak vlastitog političkog položaja.
Patriotizam bez djela je paravan za lične ambicije. Lideri koji se zaklinju u islam, pravdu i moralne principe, a istovremeno prakticiraju nepotizam i političko trgovanje, ne grade nego urušavaju državu i zloupotrebljavaju vjeru i vjerska osjećanja Bošnjaka.
Stoga, bez unutrašnjeg buđenja bošnjačke politike, koje znači moralnu obnovu, odbacivanje koruptivnih praksi, otvaranje prostora mladim, stručnim i hrabrim ljudima, sav patriotizam ostat će samo na papiru, a politička scena će nastaviti da se vrti u začaranom krugu.
Ako se to ne učini, neće nam trebati neprijatelji spolja, naši političari će sami dovršiti posao koji su naši neprijatelji davno započeli.
