Autor: Nihad Halilbegović
Prošle su decenije od, nažalost, zaboravljenog stradanja bošnjačkih i drugih nesrpskih momaka u redovima bivše Jugoslovenske narodne armije koja je u to doba, u jesen 1991.godine, dok razara Hrvatsku i ubija njene građane, već prestala biti i Jugoslovenska i narodna. Ona je tada već uveliko bila vojska pod isključivom komandom Slobodana Miloševića. Tek završeni srednjoškolci, neiskusni mladići su sa pjesmom i tradicionalnim sijelima ispraćani u bivšu JNA. Tokom 1991.godine, mnogi od njih su nestali. Mnogi su u Bosnu vraćeni u limenim mrtvačkim sanducima.
Mevludin Kulić, rođen je 1971.godine u Kruševu kod Olova. Iz Barice kod Vogošće, gdje je živio s roditeljima, babom Pašagom i majkom Izetom, upućen je 19. marta 1991. godine na služenje vojnog roka u Petrovac na Mlavi, a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u tadašnju kasarnu Milan Stanivuković u Osijeku.
U osječkoj je kasarni bio okružen četnicima, rezervistima i pripadnicima JNA.
Mevludin je u Slavoniji bio svjedok teških zločina prema hrvatskim civilima ubijenim od strane četnika, koje su mladi i neiskusni regruti mrtve morali posipati krečom. Često se žalio majci Izeti. Roditeljima je pričao kako je spašavao jednu djevojčicu, koju je nazivao „naša seka“, jer bila malena poput njegove sestre Ismete. Kad bi vidio da ta curica pretrčava iz srušene kuće u neku kolibu, postavio bi se tako da je ne vidi rezervista koji bi je sigurno ubio.
Pomogao je i mladiću iz Busovače da pobjegne iz vojske, ali sebi pomoći nije mogao.
Zajedno sa još trojicom kolega, 03.septembra 1991.godine, mučki je ubijen na spavanju. Prema iskazu svjedoka, ubio ga je pukovnik Boro Ivanović, poznat po nadimnku Konj, komandant osiječke kasarne, samo zato što je Mevludin odbijao učestvovati u strijeljanju zarobljenih hrvatskih bojovnika.
– Majko, mi smo četnička vojska i to me boli. Ovdje dolaze četnici i rezervisti i nas guraju u prve redove. Mi se izvlačimo, kažemo im, nije nam naredio kapetan, a onda nam psuju majku i prijete da će nas zaklati – rekao je rahmetli Mevludin majci, kad ga je posjetila.
Desetak dana prije ubistva, ponovo su ga posjetili roditelji. U kasarni su bile sve same kokarde. Mladići su morali jesti i spavati s četnicima. Većinom su bili gladni.
O stradanju nesrpskih mladića u bivšoj JNA, do sada je prvi i jedini istraživao Nihad Halilbegović i dokaze do kojih je došao objavio u svojoj knjizi dramatičnog naziva „Mama, moram im glavu dati“.
-U bivšoj JNA je nestalo i ubijeno između 150 i 200 nesrpskih mladića, od toga ubjedljivo najviše Bošnjaka. Bili su to mladići koji još nisu bili oženjeni, to su momci koji su danas trebali imati svoje familije. Većina ih se vode kao nestali.
Prema evidenciji Nihada Halilbegovića, 44 mladića iz bivše JNA je ubijeno za samo deset dana rata u Sloveniji. Kada je doktor Senahid Alajmović otvorio limeni sanduk, na dan dženaze u gasulhani u Ugorskom kod Vogošće, utvrdio je da je rahmetli Mevludin ubijen iz pištolja iz neposredne blizine, a ne kao što je pukovnik Nadžak ubjeđivao Mevludinovu majku Izetu da je ubijen „dum dum“ metkom od strane hrvatskih snajperista. Dan nakon Mevludinove dženaze, u Sarajevu j klanjana dženaza i Jusufu Deliću, momku koji je na sličan način ubijen u bivšoj JNA.
Zločinac Boro Ivanović, Mevludinov ubica, učestvovao je, pored zločina u Hrvatskoj i u zločinima prilikom ulaska u nekoliko bosanskih gradova, zbog čega je nagrađen unaprjeđenjem u čin generala i postavljanjem za komandanta Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije. Republika Hrvatska za Ivanovićem je raspisala potjernicu i smatra ga odgovornim za ratni zločin nad nekoliko stotina civila.
