Piše: Fatmir Alispahić
Do Popisa je ostalo mjesec dana a bošnjački prvaci upravo sad rade ono što su trebali raditi prije godinu dana. Šta se može uraditi za ovaj mjesec – pitanje je. Reisu-l-ulema Kavazović je otišao kod člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića gdje su konstatirali da je Popis od nacionalne važnosti za Bošnjake. Popis je trebao biti važan i prije nego što se usvojio po nas Bošnjake nepovoljni, gotovo genocidni, Zakon o popisu. Baš zbog nerada nacionalnih institucija – koje sada gase požar – dogodilo se da neobrazovani i korumpirani bošnjački političari u Parlamentu prihvate Zakon po mjeri velikosrba i velikohrvata. Jer da su te institucije radile to što nisu radile, one bi se još u fazi izrade ovog genocidnog Zakona uključile u debatu, vršile bi pritisak, organizirale bi demonstracije, a sve u cilju da Zakon o popisu ne bude pečat na genocid. Ali, u nas je pamet vazda naknadna, kad dotjera cara do duvara, pa ni tad u dimenziji koja je ljekovita. Da li su te konstatacije o važnosti Popisa dovoljne da se suprotstave dobro uplaniranoj namjeri da se (samo)reducira broj Bošnjaka?! Sad ne možemo nazad, a naprijed možemo samo u namjeri da umanjimo gubitke, kojih će svakako biti. Eno, Dodik kao da zna pobjednika, pa likuje kako Bošnjaci ne znaju ko su, već će se razmrviti na tzv. Bosance, tzv. Muslimane i Bošnjake. I hoće, jer prateći forume i nekolike prepiske možemo vidjeti jednu ozbiljnu količinu zadrigle samomržnje u mnogobrojnih Bošnjaka, koji o bošnjaštvu govore sa više prezira nego o četništvu i ustaštvu, dok tzv. bosanstvo izdižu na pijedestal svoje (ne)osviješćenosti. Zalud upozorenja da kao tzv. Bosanci odlaze u kategoriju Ostalih, jer oni, glasno i ponosno, više vole da budu Ostali, nego da budu Bošnjaci. Zalud logika da samo kao Bošnjaci mogu sačuvati pretpostavke za opstanak Bosne, za život bosanstva kao imenitelja kakvog-takvog zajedništva, jer, ako ne bude te kritične mase Bošnjaka – pa neće valjda Srbi i Hrvati, koji su svakako samo Srbi i samo Hrvati, graditi to srpsko-hrvatsko bosanstvo?! A ti Jugosloveni-Bosanci, tj. Ostali, tj. Ništa među Bošnjacima, to je samo dno pameti i morala, jer oni u ime navodne, a zapravo lažne ljubavi prema Bosni i Hercegovini hoće da budu taj tzv. Bosanac, to Ništa, čime će samo doprinijeti jačanju velikosrpskih i velikohrvatskih pozicija, koje se hrane ubijanjem bosanske ideje, Bosne i Bošnjaka. Zato su ovi primjerci, velimo, na dnu pameti, morala, iskrenosti, jer njihovo tzv. bosanstvo je lažno bosanstvo, pošto ono pravo bosanstvo, koje proizilazi iz stabilnosti Bosne i Hercegovine, može biti građeno samo – isključivo! – što većim brojem Bošnjaka. Konkretno, ako je Željku Komšiću, kao navodnom Bosancu, stalo do bosanstva, on bi na predstojećem Popisu morao da se izjasni kao Bošnjak, a ne kao Hrvat, jer od Bošnjaka, a ne od Srba i Hrvata, ovise pretpostavke za jačanje bosanstva kao imenitelja bh. zajedništva. Naravno, Željko će Komšić ostati Hrvat, ali će masu zaglupljenih Bošnjaka navoditi da se izjasne kao tzv. Bosanci. No, Bošnjacima, samosvjesnim i samopouzdanim, ne treba da smeta kad se oko nacionalnog bošnjaštva okupljaju mješoviti brakovi, ateisti, agnostici, jednom riječju, oni koji ne žive islam, jer bošnjaštvo i treba da je šire od vjere, pošto se bazira na vezanosti za zemlju Bosnu, a na tu vezu ima jednako pravo i onaj koji nije u islamu. Bošnjaštvo je svakako, i sa njima i bez njih, u etnokulturnom smislu vezano za islam, kao što je srpstvo za pravoslavlje, a kroatstvo za katoličanstvo. Ipak, svaki je Srbin uvijek Srbin, bez obzira da li ide u Crkvu, a tako i Hrvat. Bošnjak treba i može biti svako ko osjeća tu starosjedilačku vezanost za zemlju Bosnu, i tu nema mjesta strahu da bi oni koji nisu u islamu mogli nekakakvim nepostojećim čudom etničko bošnjaštvo odvojiti od islamske kulturološke osnovice. Samo je bošnjaštvo sposobno da zaštiti i bosanstvo i muslimanstvo, jer ni jednog ni drugog nema bez kritične mase Bošnjaka.
Vozovi i vazovi
Traganje za korijenima bošnjačke zbunjenosti, i za pozadinom problematičnog Popisa 2013., nije bilo predmet javnih rasprava i poruka. Ako se štogod i govori, onda se to bazira na ponavljanju formule da smo Bošnjaci, jezik nam je bosanski, a vjera nam je islam. A kako se dogodilo da u Bošnjaka postoji ozbiljan broj ljudi koji neće da budu Bošnjaci, već hoće da se ispišu i otpišu od sopstvenog naroda, kao ustavne kategorije, moralo bi biti predmet analiza koje mogu dokazati da je šovinistički ambijent zapravo uzrok činjenice da se mnogi Bošnjaci u bošnjaštvu osjećaju poniženo. Takva analiza bi možda objasnila tim samomrziteljima da je njihovo osjećanje gađenja prema svome narodu proizvedeno jednom dugotrajnom kampanjom, da to osjećanje nije stvarno, već je nametnuto. Argumentirano tematiziranje šovinističkog tlačenja Bošnjaka moguće bi u ovih tzv. Bosanaca probudio osjećaj srama, poniženja, otpora, jer bi razumjeli kako njihovo bježanje od svog naroda nije rezultat njihove pameti i osjećanja, već srpsko-hrvatske kampanje koja je u njihove pameti utisnula te osjećaje. A glavni zahvat u kampanji očuvanja Bošnjaka na Popisu nije u obraćanju ljudima koji se suvereno osjećaju Bošnjaci, već u obraćanju Bošnjacima koji neće da budu dio svog naroda. U tom kontekstu bi vrijedilo tragati i za korijenima, i metodima, koji su doveli do bošnjačke zbunjenosti, a riječ je o organiziranoj kampanji u koju je, prema nekim informacijama, ubačeno sedam miliona dolara, za plaćanje medija i intelektualnih kurtizana, čiji je cilj bio da u periodu od godinu dana plasiraju razne budalaštine, tipa one o izgradnji tzv. bosanske nacije kroz masovni izjašnjavanje Bošnjaka kao Bosanaca. Koje li gluposti!, pa kakva je vrijednost te tzv. bosanske nacije ako će biti sačinjena samo od Bošnjaka!?, odnosno, od bivših Bošnjaka, tj. takozvanih Bosanaca, a koji bi formalno-pravno bili zabilježeni kao Ostali, i nikad ne bi bili proiznati kao Bosanci!? Na žalost, ovaj vrijedan ubjeđivački potencijal uopće nije iskorišten u svrhu jačanja bošnjaštva, odnosno, ponude tematskih i motivskih razloga u ime kojih bi Bošnjaci koji ne žele da budu Bošnjaci razumjeli kako samo kao Bošnjaci mogu biti odani ideji Bosne i Hercegovine. …Ne zato što bosanstvo nije jedna plemenita ideja, i ne zato što ne bi bilo krasno da se svi osjećamo Bosancima, već zato što u formalno-pravnom smislu to tzv. bosanstvo nema nikakvu težinu, izuzev, kao navlakuša za naivne, zbunjene i iskompleksirane Bošnjake koji jadni misle kako će kad se izjasne kao Bosanci učiniti nešto važno i korisno, a zapravo će samo ojačati velikopsrpske i velikohrvatske separatističke pozicije. Ne zaboravimo, ustavne kategorije su: Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali, a svako ko nije Bošnjak, Srbin i Hrvat, odlazi u kategoriju Ostalih. Ovo jako dobro znaju gulanferi koji se zalažu da se Bošnjaci izjasne kao Bosanci, tj. Ostali. Ove teze, na žalost, nisu razvijene i dostavljene do naroda.
Ekipa od nekoliko intelektualaca obilazi, koliko to može da stigne, općine gdje žive Bošnjaci i priča narodu o važnosti Popisa. Bili su u Kladnju, recimo, a došlo je da ih gleda možda 0,05 odsto, ili manje, od naroda do kojeg bi se morala prenijeti poruka. Te priče, baš lijepo, liče na časove historije, na kojima i djeca zadrijemaju, a kamo li odrasli i umorni ljudi. Predsjednik BZK „Preporod” Senadin Lavić se trudi da narodu objasni kako – ne može svako pričati o tome – što će reći da može pričati on i za koga on kaže da je k'o on. Ostali: sikter! Prethodno je Sejfudin Tokić, kao predsjednik i valjda jedini član tog njegovog privatnog Pokreta za ravnopravnost Bošnjaka hodao po Bosni i držao govore na ovu temu, a u okviru koalicije „Bitno je biti Bošnjak”. Uočavamo da na javnoj sceni postoje dvije bošnjačke struje koje vaze o Popisu: prva je ta koalicija „Bitno je biti Bošnjak” iz koje istupa Sejfudin Tokić, i možda još dva tri lika koja se smjenjuju; druga je Fondacija „Popis 2013”, koja za sebe tvrdi da je čine „najvažnije bošnjačke institucije”, iako tu nema Svjetskog bošnjačkog kongresa i još ponekog, a koju predvodi „Preporodov” predsjednik Lavić. Ove dvije struje voze, i vaze, svaka sebi, uz podršku Islamske zajednice, bezbeli u računici da je bolje da se išta priča nego da se ništa ne priča. Tako i jeste, jer ma kakve razlike u pogledima i mišljenjima uistinu su nebitne u odnosu na potrebu da se do naroda u što većoj mjeri dostavi informacija o načinu izjašnjavanja, i o bitnosti Popisa. Kritički pogled na sve što se dešava, od usvajanja Zakona o popisu, pa do realizacije ove kampanje, stvarno je nevažan, jer je važno da što više, baš što više, govorimo na ovu temu. Djelovanje Islamske zajednice se u ovoj raspodjeli vozova i vazova ne može nazvati strujom, već prije okosnicom, budući da se još jednom ispostavilo kako je Islamska zajednica najveća i najpouzdanija mreža bošnjačkog uticaja na stvarnost. Tome treba dodati i mnogo hudbi koje su održane na ovu temu, s tim da su se imami obraćali dominantno onima koji znaju ko su i šta su.
Budimo Bošnjački sabor
Neovisno od ocjene da se od rata na ovamo bošnjačko biće ni oko jedne teme nije mobiliziralo kao oko Popisa, mora se primijetiti ta nerazumna, neracionalna politika redukcionizma, koju sprovode ove obje pomenute instance, kako koalicija „Bitno je biti Bošnjak”, tako i Fondacija „Popis 2013”. Na šta konkretno mislimo? Na činjenicu da je kampanja morala uključiti ne pet, ne deset, već stotine i stotine bošnjačkih intelektualaca koji bi govorili o Popisu i upućivali Bošnjaka kako i zašto da se izjasne. Pa među Bošnjacima imamo stotine i stotine profesora historije koji su mogli zaći u mjesne zajednice, sela, zaseoke, na sijela i u domaćinske kuće, da s narodom progovore. Namjesto ovoga, šef „Preporoda” Senadin Lavić ponavlja kako – ne može svako pričati – o tome o čemu govori on, kao da se plaši da bi još neko mogao biti pametan u Bošnjaka. Taj redukcionizam, u namjeri da se Bošnjaci svedu na desetak slavoljubivih govornika, namjesto da u borbu ubacimo hiljade intelektualaca, i ogromnu studentsku armiju – zapravo je izraz nezrelosti, infantilnosti, nečega što je vrijedno svakog prezira i podsmijeha. A vjerovatno u svemu ima i nekih drugih interesa, jer nije isto kad klepaju dva-tri i kad se u opciji nađu stotine intelektualaca koje, nesumnjivo, imamo neupotrebljene i ojađene ovom izgubljenošću.
Ako su već koalicija „Bitno je biti Bošnjak” i Fondacija „Popis 2013” na sebe preuzeli tu obavezu da adekvatno odgovore na ovaj historijski izazov, onda su morali računati da će neko kritički gledati kako su to uradili i jesu li mogli bolje. Tribine koje se organiziraju za par stotina slušača i intervjui koji se tu i tamo dadnu – nisu ni blizu izraz konkretnih potreba bošnjačkog naroda za edukacijom u vezi Popisa. Ove instance su dosad morale organizirati štabove po općinama, u kontinuiranom zasijedanju, i u svakodnevnim aktivnostima, baš tako što će bošnjačka intelektualna armija obilaziti narod, sve do sokaka i domaćinske kuće. Namjesto toga, kampanja se ograničila na sjedenje za katedrom i na palamuđenje običnom narodu o tome šta je filozofija historije a šta je historija filozofije, kao da je narod student na Fakultetu političkih nauka pa treba da čuje kako je baš pametan taj što je i profesor i predsjedik odjednoć.
Onoliko koliko sam imao prilike ja sam se uključio u pronošenje poruke da se trebamo izjasniti kao Bošnjaci. Održao sam više tribina i napisao više tekstova. Mogao sam, kao i mnogi drugi, biti viđen kao jedan od bošnjačkih intelektualaca koji bi rado dali doprinos u ovoj kampanji. Ali, mene nikada niko nije pozvao. Tih nekoliko mojih tribina priređeno je izvan organizacione strukture ove kampanje i Fonacije „Popis”. Doduše, bilo je planirano još nekoliko tribina (Vogošća, Ilijaš, i dr.) ali je očito došao išaret da sam, opet, nepodoban. Sa prof. dr. Selmom Rizvić (kćerkom rahmetli Muhsina Rizvića) sam priredio jedan spot na ovu temu, ponudili smo i sinopsis za kratki edukacijski film, ali, nije bilo odgovora. Naše je da doprinosimo koliko možemo.
Prije neki dan je u Zavidovićima moju tribinu organizirala Mjesna zajednica Kovači, uz učešće općinskih vijećnika iz svih stranaka. Bio je to prvi put da stranke koje čine zakonodavno tijelo, dakle, Općinsko vijeće Zavidovići, javno svjedoče konsenzus da se Bošnjaci trebaju izjasniti kao Bošnjaci, i nikako drugačije. Da potcrtamo, bili su tu i Lagumdžijin SDP i Radončićev SBB. Nadam se da lokalni čelnici ovih stranaka neće imati problema u centrali zato što su se pojavili sa mnom. Napose, ni SDP, ni SBB, nisu nikada Bošnjacima odrekli imperativ da budu Bošnjaci, jer su Bošnjaci, a ne „Bosanci”, a ne „Muslimani”, ustavna kategorija. A u Zavidovićima je ta istina – da Bošnjaci treba da budu Bošnjaci – glasno imenovana kao opredjeljenje svih stranaka u Općinskom vijeću. Vredniji je ovaj svestranački konsenzus sa ove moje tribine, i taj javni poziv svih stranaka, od svake lekcije iz filozofije historije i historije filozofije koju su držali ovi bošnjački kraljevi na svojim predavanjima o Popisu! Ovo je preporuka da se sa jedne od tih institucionalnih bošnjačkih adresa koje se bave Popisom pokuša, po ugledu na Zavidoviće, incirati svestranački konsenzus, ili da općinska vijeća, tamo gdje su Bošnjaci u većini, donesu proglase kojima će dati podršku realizaciji ustavnog slova da je narod koji se, tuđom voljom u komunizmu pisao kao Muslimani, danas, svojom voljom, piše kao Bošnjaci. Drugo, na tribini u Zavidovićima sam predložio da se uoči početka Popisa organiziraju narodna okupljanja, uz folklor i pjesmu, kako bi se početak Popisa nadojio nacionalnim ponosom i pobjedničkom atmosferom, sa porukom da znamo ko smo i šta smo. Upravo se 28. septembra navršava 20 godina Bošnjačkog sabora, kada je Bošnjacima vraćeno njihovo nacionalno ime. Prije pet godina smo rahmetli Omer Pobrić i ja (a toga se, eto, nisu sjetile „najvažnije bošnjačke institucije”) organizirali podsjećanje na ovaj historijski događaj, s porukom da ovaj datum nosi potencijal bošnjačkog nacionalnog praznika. Evo prilike da baš tada Bošnjaci, u svim mjestima gdje žive, budu jedinstveni, i da sa narodnih skupova poruče kako će 20 godina poslije potvrditi i zauvijek popečatati suverenitet nad svojom zemljom i svojim nacionalnim imenom. Ta borba u kojoj ne smijemo izgubiti mora nositi značenje svečanosti, optimizma, praznika.
Ali, ima tu jedan problem, kobejagi. Imamo mnogo više općina i sela nego podobnih govornika. Kako sad izvesti da Senadin Lavić, a možebit i Sejfudin Tokić, odjednom govore na svim ovim mitinzima, da ne bi neko drugi došao do izražaja!? Metnut ćemo televizore pa nek se nakopiraju i nek se svukud odjednom prikazuju! Šalu na stranu… Bilo bi lijepo da kampanja za bošnjaštvo, konačno, siđe u narod, a 20. godišnjica Bošnjačkog sabora je idealna prilika da Bošnjaci budu jedno, na putu ka pobjedonosnom potvrđivanju sebe i svoga imena.
