Ševal Tabaković je još jedan od sinonima bošnjačkog stradanja tokom genocida koji su izvršeni nad Bošnjacima muslimanima naše zemlje. Slučaj Ševala moraju znati svi a posebno mlade generacije današnjice ako ne žele biti žrtve klanja i novog genocida koji je u glavi dušmana uvijek u pripremi.
Ševal Tabaković iz Višegrada, rođen 1917. godine, uhvaćen je od strane Dražinih četnika 1942. godine te doveden na višegradsku ćupriju Mehmed Paše Sokolovića na kojoj je zaklan, priklan, zarezan i bačen u Drinu. Ševal je preživio, isplivao i nastavio svoj život.
Godine 1992. Ševal Tabaković je ponovo u Višegradu uhvaćen i doveden na višegradsku ćupriju Mehmed Paše Sokolovića na kojoj je ovaj put svezan užadima i konopcima. Opet je isti Ševal zaklan, priklan, zarezan i kao takav bačen u tok rijeke Drine koja piše najtužniju priču stradanja i genocida. Ovaj put, Ševal Tabaković nije isplivao, nije preživio.
Ševal Tabaković prije smrti, nasilne smrti od strane ruku kukavičkih spskih četnika je doživio da mu ubiju ženu i maloljetnu djecu. Djeca su imala samo dvije, tri i četiri godine starosti.
PORUKA:
Rahmetli Ševal Tabaković nakon prvog stradanja, genocida, nije mogao pričati o svojoj sudbini. Nije mogao pisati knjige niti govoriti javno o svemu onome što je vidio i znao a doživio jer je sistem bio takav da se ništa nije trebalo ni znati. Zbog čega? Upravo zbog određenog terora tadašnjih vlasti i sistema koji su u periodu od 1945-1990. godine silom spriječavali da se sazna istina. Tadašnja komunistička vlast je upravo bila u rukama veliko-srpske politike. Nakon takve tišine i prisile na šutnju samo 50 godina poslije, desili su nam se Srebrenica, Prijedor, Zvornik, Vlasenica, Sarajevo, Rogatica, Potočari, Ahmići i mnoga druga sela i gradovi koji su bili meta etničkog čišćenja.
Tadašnji sistem tjerao je muslimane Bosne na zaborav. Bili su prisiljeni zaboravljati i pokoravati se novom sistemu u kojem su vladali obrijani četnici i njihovi krvni nasljednici. Tjerani su svjedoci da šute i ne govore o svemu te je na taj način kultura sjećanja kod muslimana u Bosni bila nažalost rasprostranjena. Ovaj put, nakon posljednjeg genocida, nakon najdokumentovanijih zločina koji su počinjeni, nakon bezbroj snimaka, svjedočenja, masovnih grobnica i fotografija, nikada više sebi ne smijemo dopustiti zaborav koji nas tako puno košta. ZABORAV JE NAŠ NAJVEĆI NEPRIJATELJ te nas svaki put podsjeti po vrata kada samo na tren zatvorimo oči pred onim što je bilo. Ovaj, današnji sistem nije uradio puno na tome da se u narodu razvije kultura sjećanja te poštovanje prema žrtvama. Sve što je urađeno na tom planu uradili su pojedinci i to rade i danas. Država mora imati razvijen sistem podsjetnika koji će graditi svijest omladine koja ni u snu ne sanja da bi mogla doživjeti sudbinu svojih očeva i majki ili Ševala Tabakovića a posebno bolnu sudbinu rahmetli Hasana Tufekčića. Hasanu Tufekčiću, četnici su u dva genocida ubili 13 djece i dvije žene te je i Hasan takođe još jedan od višegradskih sinonima muslimanskog stradanja kroz genocide.
Nemojte zaboravljati, učite svoju djecu neka znaju ma koliko to potresno bilo. Ne može im sigurno priča o genocidima škoditi više pd genocida pred kućnim vratima.
Izvor: AntiDayton pokret
POVEZANA TEMA:
