Alija će ostati upamćen kao blag, dobronmajeran i saburli političar kod jednog dijela, zapravo večine bošnjačkog naroda.
Pamtit će ga i drugi kao nesposobnog vjerskog fanatika i mudrova koji je krojio budućnost kako je htio, zapravo mrzit će ga u svakom pogledu. Alija Izetbegović je preselio 19 oktobra 2003 godine i poslije njega nije se pojavila niti jedna ličnost u bošnjačkom narodu da i u pola ima podršku i autoritet kakvog je on imao.
Imao je greške, imao je i dobre stvari i kad se to sve stavi na neki ovozemaljski sud i raspravu, može se zaključiti da je ličnost broj jedan kod Bošnjaka. Knjiga pod naslovom “Alija Izetbegović jahač apokalipse” je sloboda razmišljanja autora Mustafe Čengića koji ekspresno želi da upliva u medijiski i politički prostor te je taj put vidio preko lika prvog predsjednika Republike BIH.
Porodica Čengići su uglavnom bili bliski prvom predsjedniku BiH kako vojnom tako i poltičkom životu. Na promociji je viđen i Muhamed Čengić bivši premijer vlade R BIH koji svakako ima veze sa Mustafom Čengić.
Promocija knjige je održana u Sarajevu u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBIHkako zvući ovo veliko) pred solidnim brojem posjetilaca. Sjede šute i slušaju. Sjede, šute i slušaju, pa se i slikaju u ANUBIH i da ih čovjek ne poznaje pomislio bi da ovaj skup zraći dobrotom, mudrošću, naprednošću – jednostovano rećeno “Bože, podari im bar malo ljudskosti i pravednosti zbog njihove djece.”
Promotori su otkrili u ovoj knjizi, sve što nisu znali. Otkrili su ko je krivac za rat u BIH. Promotori nisu obični, već posebno neobični kako po moralnim, tako po intelektualnim, vjerskom i drugim opredeljenjima.
Promotori nisu obični, već neobični
Nerzuk Čurak je pripadnik Armije RBIH sa rasporedom u upravi za moral u Generalštabu ARBIH te je na toj funkciji morao znati puno više od drugih. Trebalo bi da ono što zna, a zna puno, da kazuje na puno ljepši, istinitiji i pravedniji način. Nerzuk Čurak je 1993 godine potpomagao na projekt mog filma ISTINA i posebno na promociji i rasvjetljavnju agresije Hrvatske na BiH što je poslije to sve pomoglo zaustavljanu rata i potpisivanju mirovnog sporazuma.
Vildana Selimbegović urednica Oslobođenja u cjelosto zna tok i događaje tih ratnih godina.Vildanu sam ratne 1993 godine i upoznao u Travniku dok je radila u redakciji “ZAMBAK” kojeg je finansirao neki Tasfi. Osjetila je bol i strahote rata, i u krugu svojih najmilijih. Za njih dvoje me čudi, da im je trebalo 20 godina od Dejtona da spoznaju da sve što smo radili i činili je bila naša greška. Tako nekako zaključuju.
Tu spoznaju koju natura Mustafa Čengić je mizerna a povrh svega intelektulna sramota koje se treba stidjeti svako ko je bio u BiH tokom agresije. Savo Kukić je intelektualni prevarant koji sve ovo gleda sa dozom šprdnje.
Esad Bajtal je isplivo sa onom poplavom i demonstracijam i živi u jednom polusvjesnom stanju opijen sa jednom rečenicom pjanca koji mu je iza stola dobacio “Tebe za predsjednika, časti me pičem “
Zašto ovo zborim?
Rat je jednostavno razumjeti za onog ko hoće. Srbija i Hrvatska su izvršile agresiju na BiH i u tom ratnom pohodu počinili genocid.
Pametnom je lahko zaključiti, budali teže ali idiotu to se ne može utuliti. Neka ugledni promotori kao i Mustafa Čengić odu u Foču, Višegrad, Vlasenicu,Banja Luku,Zvornik i nek kažu “hočemo zajedno da živimo u našoj BiH”. Tu će dobit odgovor koji im treba. Tu se krije ono što svako zna.
Svakako da je cilj Mustafe Čengića ostvaren, jer je dobio medijiski prostor za kojim je žudio ne birajuči sredstva.
Ipak treba znati da je Alija Izetbegović ostao broj jedan kod Bošnjaka i da je uvjek imao svesrdnu podršku Bošnjaka među kojima su prednjačile i cijele velike porodice među kojima i Čengići. Kukolja i izroda mora biti, pa od toga nisu imuni ni veliki mnogobrojni Čengići.
Vozdra.ba
