Piše: Ezher Beganović
Prve znakove bolesti Selma je počela osjećati u vrijeme priprema za evropsko prvenstvo u tekvandou ( Selma Dilek se sportom bavim još od djetinjstva, a tekvandoom skoro 14 godina. Kao sportista je imala nekoliko zapaženih rezultata. Više puta je bila prvakinja BiH i međunarodna prvakinja u tekvandou, kako u borbama tako i u tehnici. Od 2005. do 2008. bila je član seniorske reprezentacije BiH. Svoj najveći rezultat ostvarila je kao reprezentativka BiH kada je osvojila bronzanu medalju na međunarodnom prvenstvu evropske A klase.). „ Prije nego što sam saznala za bolest, par mjeseci ranije osjetila sam neku slabost i bilo mi je teško boriti se čak i sa mnogo lakšim protivnicama. Ali, to sam sve pridavala ubrzanom tempu života, manjku sna, slaboj ishrani, itd. Te godine je trebalo biti evropsko prvenstvo na kojem će se prvi put početi koristiti elektronska oprema za bodovanje, a moj prvi cilj je bio da opet osvojim prvenstvo BiH, kako bih zavrijedila mjesto u reprezentaciji, a onda sam razmišljala kako ću se više posvetiti pripremama i svemu što uz to ide. Do prvenstva BiH bila sam mnogo smršala, par se puta i razbolila, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da to ima neke veze sa bubrezima. Bilo mi je veoma teško, međutim u glavi sam imala samo jedan cilj, a to je bio odlazak na EP, tako da sam i pored tog stanja u kojem sam se nalazila upjela osvojiti zlato. Nakon takmičenja pomislila sam da je vrijeme da odem na kontrolu i vidim o čemu se radi. Još uvijek sam bila pod utjecajem te početne euforije zbog ostvarenja sna, kada mi je doktor saopćio da mi jedini bubreg radi još samo 15% i da moram na dijalizu. Inače sam uvijek bila osoba predana Allahu koja prihvata ono što joj je određeno, ali u tom trenutku me je to saznanje toliko pogodilo da sam se osjećala kao da mi se cijeli svijet srušio. U jednom momentu sam sportista reprezentativac, a u drugom bolesnik sa terminalnom bolešću. Sada kada gledam na to vrijeme znam da me je to iskušenje pogodilo, jer sam previše voljela taj sport. Čovjek se ne treba ni za šta i ni za koga toliko vezati da mu to postane čitav svijet. Bila sam neutješna i to je trajalo skoro dvije godine”, govori nam Selma na početku svoje priče i nastavlja.
„ Na samom početku, nakon što sam saznala da sam bolesna i nakon što sam krenula na dijalizu, mnogi su se odmah ponudili da mi doniraju bubreg, od kojih su prvi bili moja mama, brat i suprug. Međutim, tada nisam bila u stanju uopće da razmišljam o tome i svaku takvu ponudu sam u startu odbijala. Drugi razlog koji je tome doprinio jeste činjenica da se kod nas vrlo malo zna o tome šta je zapravo doniranje organa. Naime, ja sam mislila, kao što i većina ljudi misli, da je to neki bauk, da osoba koja donira bubreg postaje neka vrsta invalida kojem se cijeli život promijeni, u smislu da ne može raditi stvari koje je do tada radio, da mora cijeli život paziti, da mu je život u neku ruku ugrožen, i slično. A što se zapravo kasnije ispostavilo da je obična besmislica. Također sam se bojala lijekova koji se moraju koristiti do kraja života, a koji obaraju imuni sistem, tako da sam mislila da ću ja morati živjeti totalno izolovana od društva i u stalnoj brizi da se neću zaraziti ili još gore oboliti od raka, itd. Sa svih strana sam se bila naslušala svakakvih priča, uglavnom negativnih, a neke od tih priča su nam ispričali i sami doktori koji su me liječili. Stvarnost je totalno drugačija. Naravno da svaka operacija sa sobom nosi neki rizik, ali u slučaju transplantacije bubrega danas je taj rizik sveden na minimum. Rutinska transplantacija bubrega traje svega oko dva sata, najvažnije je samo to da se bubreg primi. Postoji mala vjerovatnoća od oko 1-2% da se bubreg neće primiti, ali to je toliko malo u odnosu na ono što se dobije ako operacija uspije. Dok sam bila na dijalizi sviju pa i samu sebe sam uvjeravala kako sam ja dobro, kako to sve lahko podnosim i sama sam vjerovala u to. Međutim, nakon transplantacije shvatila sam koliko sam zapravo lagala samu sebe, jer život na dijalizi nije život, već samo životarenje dok se čeka neizbježna smrt. Dijaliza nije zamjena za bubreg, to je samo održavanje čovjeka u životu koji iz godine u godinu postaje sve teži i teži. S druge strane, što se tiče donora, apsolutno je netačno da doniranjem jednog bubrega povećavate rizik da jednog dana i sami obolite od bubrežne bolesti. O tome su napisani mnogi naučno-istraživački radovi. Također je netačno da se život donora mijenja u bilo kakvom negativnom smislu. Jedino o čemu treba voditi računa jeste da se pije dovoljna količina tečnosti, najmanje 1,5 l dnevno, a što bi zapravo svi ljudi trebali raditi, bez obzira imaju li jedan ili dva bubrega. Sve što ste radili prije doniranja organa možete bez problema nastaviti i nakon toga. To je ono što su nama doktori objasnili, a moj brat može to sve još bolje objasniti iz vlastitog iskustva. Ono što će se sigurno promijeniti jeste činjenica da ako ste donirali organ, vi ste sada heroj koji je nekome spasio život. A svi znamo kolika je vrijednost spašavanja života”.
Selmin heroj je njen brat Semir Pilav. Čim je saznao za sestrinu bolest odmah je odlučio podijeliti svoje bubrege sa najdražom sestrom. Kada je legao na operacioni sto osjećao se kao u nekom filmu. „ To je bilo nešto kao da sam u filmu. Ja i moja sestra volimo gledati filmove i serije u kojima se rješavaju neki medicinski slučajevi ili neke krimi priče, tu smo i gledali scene u kojima ljude odvode u operacione sale i slično, tako da sam bio jako uzbuđen. Molio sam Allaha dž.š. da sve prođe kako je hajr. Istovremeno osjećao sam se veličanstveno, neopisiv je osjećaj biti u prilici spasiti nekome život, a naročito svojoj sestri”. I Selmina sjećanja na dan operacije puna su emocija. „ U bolnici smo ležali samo dva dana prije operacije i sjećam se samo da kada su došli po Semira da ga odvedu u operacionu salu pola sata prije mene, da sam tek u tom trenutku osjetila veličinu toga što nas je zadesilo. Od tog trenutka sam samo mislila na Semira i kada sam se probudila iz anestezije prvo sam osjetila jaku bol od rane, ali već u sljedećoj sekundi sam se počela brinuti i pokušala saznati gdje i kako mi je brat. Kada su me doveli u sobu pored njega i kada sam čula njegov glas kako mi govori da je dobro, uspjela sam se smiriti. Mislim da je njemu bilo najteže jer ja nisam imala šta izgubiti, a on je imao mnogo toga. Hvala Bogu pa je sve prošlo u najboljem redu. Ustvari ja sam tek nakon transplantacije, kada sam se počela oporavljati i ponovo živjeti normalnim životom, shvatila koliko mi znači ta njegova žrtva”.
Kada se probudio poslije operacije i Semir je jedva čekao da sazna šta mu je sa setrom. „ Ono čega se sječam jeste da sam zahvaljivao Allahu dž.š. na tome što sam se probudio. Osječao sam jaku žeđ, a nisam smio piti, zatim bol i pritisak u predjelu stomaka i veliku toplotu koja je dolazila od grijalice više moje glave. Mislio sam na svoju sestru, ali u tom trenuntku nisam imao informaciju o njoj. Nakon nekoliko minuta odveli su me nazad u bolničku sobu, a uskoro su doveli i moju seku. Pozdrav koji mi je uputila ulio je veliku nadu u uspješnost operacije”.
Uz Božiju dozvolu operacija je uspjela. Selmin organizma je prihvatio Semirov bubreg. Prošla je godina dana od transplatacija i do sada Selma i Semir nemaju nikakvih zdravstvenih problema. Ovo životno iskušenje još više je učvrstilo veze između Selme i Semira. „ Semir i ja smo uvijek bili čvrsto vezani, ali nešto ovako ne može a da vas još više ne uveže. Svaki put kad dodirnem mjesto gdje se sada nalazi moj novi bubreg, pomislim kako je dio mog brata u meni i kako mi taj mali komad mesa kojeg su presadili iz mog brata u mene daje drugu šansu za normalan život. To je osjećaj koji se ne može opisati riječima. Može se samo doživjeti”. Semir je prezadovoljan svojim zdravljem i time što je pomogao sestri da povrati svoje zdravlje. „Živjeti sa jednim bubregom je istao kao živjeti i sa dva, ali mi se u glavi mnogo češće mota misao jesam li danas popio dovoljno vode? A pomisao na to da moja sestra ima moj bubreg je nešto predivno. Hvala dragom Allahu kada je omogučio da i na taj način možemo jedni drugima pomoći. Vjerujte mi, nekada nisam svjestan toga dok se dublje na zamislim, koliko je samo opasna i rizična operacija, a njena uspješnost samo u Allahovoj volji. Jer, i pored svih pozitivnih testova, može da se desi da organ ne odgovara. Mogu samo reći elhamdulillah”.
Selma se posebno sjeća postoperativnih dana, koje su provodili u bolnici. Najteže im je bilo suzdržati se od smijeha. „ Semir i ja smo inače prave šaljivđije i kada smo zajedno stalno nešto provaljujemo i nasmijavamo i sami sebe, ali i ostale ljude oko nas. Sada zamislite nas dvoje u istoj sobi, par dana nakon operacije, sa velikim šavovima po sred stomaka. Rane su nas mnogo boljele, tako da smo se bili dogovorili da se nećemo šaliti i da ćemo prešutjeti svaku provalu koja nam padne na pamet da se ne bismo počeli smijati. Međutim, to se ispostavilo mnogo težom misijom nego što smo bili zamislili. Često nam je znalo nešto izletjeti i ne razmišljajući, a nakon toga smo morali otrpiti par minuta agonije dok se ne bismo smirili i prestali smijati. Još je bilo smješnijih situacija kada bismo započeli razgovor na neku temu i onda taman dođemo do dijela kad bi se neko našalio i tu zašutimo. Ali, problem je što smo u tom trenutku oboje pomislili na istu provalu i onda se samo opet počnemo smijati i previjati od bolova iako niko nije ni riječi progovorio”.
I u njatežim trenucima čovjek mora ostati uspravan. Selma je kao sportista veliki borac, međutim vjera u Allaha je bila najveća snaga i motiv za uspjeh. „ Uvijek sam se trudila da se čvrsto držim islamskih principa koji me vode kroz život u svemu čime se bavim, pa tako i sportom. Vjera u Stvoritelja i prepuštanje Njemu i Njegovoj odredbi nakon što učinim sve što je u mojim rukama da nešto postignem uvijek urode plodom, i uvijek se sve bolje okonča nego što sam i sama mogla zamisliti. Taj osjećaj da vaš trud nije uzaludan i da Neko vidi sve vaše namjere i napore, dovoljna je motivacija da se ustraje čak i u najtežim trenucima”.
