Nijedan među nama nije važniji od opstanka našeg naroda na Drini Nijedan među nama nije važniji od opstanka našeg naroda na Drini Ćamil Duraković / Vijesti.ba “Ne znam šta će biti u budućnosti, ali znam šta se sada dešava.“ (reisu-l-ulema Husein efendija Kavazović)
U Srebrenici je Sunce izašlo, kao i svakog drugog dana. Život se nastavio, vlast se mijenja, a narodu ostaje da gleda kako će pregurati zimu. Umirili su nas, sami zbog sebe smo utihnuli, kao da smo se umorili, a obećali smo da nećemo. Jedinu snagu Bošnjaci danas pronalaze onda kada trebaju jedni na druge udarati, a dok se glođu i spaljuju mostove što su ih vezali, politike koje našoj domovini žele vidjeti kraja mirno posmatraju i čekaju da sami sa sobom završimo posao što su ga oni započeli.
Jutarnja kafa u Srebrenici prođe mom narodu u pričama o tome ko je kome nogu podmetnuo, ko protiv koga radi, te ko će kome pomoći, ko odmoći, a ko će na čiju stranu poći. Nekada mislim da više energije ulažemo u to, nego u naš boljitak, kako lični, tako i svih nas. A nestaje nas, pa na trenutak i da zaboravimo kako smo posljednja tvrđava što je pala, te kako tamo gdje smo izgubili i pognuli glave danas nema djeteta što nosi neko naše ime.
Ne mogu da šutim o nejedinstvu našeg naroda u Srebrenici i nejedinstvu širom istočne Bosne. Tamo gdje smo u manjini, vazda pucamo po šavovima. Lahko privlače naše prvake jeftinim obećanjima i praznim pričama. A opet, oni što donose visoki moralni sud, nerijetko bi rado uzeli istu priliku, da im se pružila. Takvih je primjera širom entiteta RS, te u tome se ne razlikujemo od svake druge zajednice koja je u manjini, i koju pokušavaju kupiti i podijeliti oni koji vladaju.
Ali moramo bolje. Moramo zbog narednih izbora i našeg nastojanja da jedinstvena lista povratnika postane faktor preko kojeg će se lomiti skupštinska većina u Narodnoj skupštini RS-a. To nam je jedina nada da postanemo politički relevantni, te da se pomaknemo u ostvarivanju osnovnih građanskih i ekonomskih sloboda. Svima je jasno da nam sudovi i tužbe neće donijeti prava, za prava se moramo izboriti i za sebe ih uzeti. Bez političke snage ostajemo u razini plemena, a oni koji vladaju iz Banje Luke žele da učine da nam se institucije gade, da ih bojkotujemo i od njih bježimo.
Nakon moje pravne bitke za Srebrenicu, odlučio sam prestati istupati u javnosti, kako ljudi ne bi pomislili da se borim za svoju stolicu, a ne za pravdu i pravičnost. Prihvatio sam težak poraz, za mene i za naš narod, ali i za sve one koji predvode proces povratka i osiguranja političke zastupljenosti Bošnjaka u manjem bh. entitetu. Stižu nam dobre vijesti iz cijele zemlje, preko 90 odbornika od Bosanskog Novog do Foče, vraćaju vjeru u opstanak. Drago mi je što među njima vidim nove i hrabre ljude, mlade i poduzetne, vidim sve jaču ulogu žene-povratnice u političkim procesima, vidim obrazovane ljude koji su se vratili. Zakletvu je položio Admir Čavka, novi zastupnik u Narodnoj skupštini RS-a, koji je zamijenio Murveta Bajraktarevića, jednog od lidera povratka, koji je prihvatio funkciju u Skupštini opštine Doboj. I Admir i Murvet su svoj rezultat napravili zahvaljujući jedinstvu, prevazilaženju podjela između SBB-a, SDA i Stranke za BiH, kako u Doboju, tako i u Banjoj Luci. Drago mi je što s Admirom imamo čovjeka koji se, kao i ja, vratio sa Zapada, gdje se obrazovao i živio, te sada radi direktno na poboljšanju stanja povratnika, živi i na počinak liježe u RS-u, te dijeli sudbinu i stvarnost svog naroda.
Na takav način vidim i da će se u budućnosti stvari razvijati. Vjerujem da će nova generacija sposobnih i mladih ljudi preuzeti vodstvo, te znati ići neprohodnim putevima, gaziti kroz nevolje i boriti se sa svim nedaćama i izazovima. Vjerujem da se mlada generacija može baviti pošteno politikom, na drugačiji način, te čista obraza čuvati povratničke zajednice. Konačno, mi smo temelj Bosne i Hercegovine. Mi, koji smo se vratili, koji smo prešli preko ratnih linija razgraničenja, koji smo kuće obnovili i porodice podigli u onim mjestima gdje su mislili da nas nikad neće biti.
I zato je važno da sačuvamo jedinstvo. Ne mogu dozvoliti da se politika dijeli na povratnike, izbjegle i ‘one u Federaciji’. Moramo imati zajedničku viziju od toga šta želimo od naše Bosne i Hercegovine? Koji je put na koji želimo da ona krene? Šta želimo od naših predstavnika u Banjoj Luci? Koji su naši odgovori na konkretna pitanja: od samoodrživog razvoja, borbe protiv diskriminacije u zapošljavanju, preko osiguranja zdravstvene zaštite, do prava na jezik i vjerske slobode. Koji su načini naše političke i nenasilne borbe da ta prava ostvarimo? Šta smo spremni sami uraditi, a za šta nam treba pomoć?
Odbijam da budemo tema sarajevskih medija, odbijam da nas koriste za ‘dosadnu nedjelju’ kada nema vijesti, odbijam da budem izgovor za svađe i interesne podjele u bilo kojoj stranci. Svakog dana živimo i plaćamo cijenu poraza u Srebrenici, svakog dana radimo na tome da posljedice budu što manje po naše majke, po starce, po mlade parove, po one koji su u Srebrenicu došli da provedu posljednje dane svog života i po one koji su u njoj odlučili graditi svoje živote od početka. Neću da smo više tema samo zbog toga što se dijelimo i prebacujem odgovornost.
Vrijeme je da se ponovno prebrojimo, vrijeme je da se ponovno okupimo. Sada to više nismo samo mi, Srebreničani. Sada moramo zajedno stati, svi od Zvornika do Osmaka, Vlasenice, Janje, Srebrenice, Bratunca, Milića, Han Pijeska, do Višegrada, Rudog, pa do svake glave koja je tvrdoglava i koja želi sa nama učestvovati u teškoj, dugoj, ali pravednoj borbi. Borbi za naše dostojanstvo.
Nijedan među nama nije važniji od opstanka našeg naroda na Drini. Mi koji smo preživjeli genocid i koji svakog dana gledamo bijele nišane Potočara, čitamo imena onih koji su pali da bi baš mi danas stajali, to nikada ne smijemo zaboraviti!
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala
(Vijesti.ba)
