I ovog 30. jula, Sarajevo i Bosna i Hercegovina sjetit će se velikih heroja, Čedomira Bate Domuza, velikog patriote i neprikosnovenog borca za ovu zemlju koji je poginuo na današnji dan, 1992. godine, u akciji oslobađanja Trnova. Čedomir Domuz – Bato, vuk s Igmana je nosilac najvećeg ratnog priznanja “Zlatnog ljiljana”, “Policijske medalje za hrabrost” i “Ordena zlatnog grba s mačevima”.
Bio je izuzetno hrabar čovjek koji je srcem i dušom bio za BiH , za koju je i život dao. Čedini borci bili su dobrovoljci, koji su uvijek bili uz njeg.
Govorio je ako pogine da se sahrani na Brezovači pored partizanskog spomen- obilježja, gdje su kosti 98 oslobodilaca Hadžića iz Drugog svjetskog rata. Nakon što je izgubio život, njegov želja je i ispunjena.
Pored njega je ukopan i saborac Adnan Došlić, u čijem odijelu je pronađena kutija od šibica u kojoj je bio papir sa ispisanom istom željom, da se ukopa pored Čede.
Čedin sin Teo kaže kako je njegov otac na samom početku ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini kao policajac tadašnje države, nekako vidio šta se dešava, šta se radi i priprema.
“Sa svojih nekih 30-tak prijatelja, kolega, poznanika, preduhitrio je situaciju i izašao na Igman, na Brezovaču. Njegove ostale kolege su išle na Mrazište. I bukvalno od agresorske strane preuzele Igman. Igman inače, kao planina i u Drugom svjetskom ratu, a i u našem ratu je strateško mjesto za Sarajevu, a samim tim i za Bosnu i Hercegovinu. Nekako su na vrijeme reagovali i na vrijeme uzeli planinu Igman, zauzeli je, da bi se kasnije ispostavilo da je to bio jedan jedini put otvoren ka Hrasnici i aerodoromu i poslije tunelu i ulazu u Sarajevo”.
Sanja Sadiković, kćerka Čedomira Domuza imala je samo šest godina kada je njen otac poginuo.
-Sjećanja se vežu više za ono što sam čula od brata i mame, njegovih prijatelja, saboraca, komšija. Blijeda su sjećanja. Ja sam bila vrlo mala kada je on poginuo. Ali, zahvaljujući materijalima, slikama, video snimcima postoji taj neki trag, da tako kažem, u meni koji se čuva – navodi Sanja, dok stoji pored Čedinog groba na Brezovači, na Igmanu.
Malo je reći, kaže, da su i brat i ona ponosni na ono što su – dio takvog čovjeka.
-Čast nam je što svoje ime možemo vezati uz njegovo. Naravno, kroz cijeli naš život to je bio svojevrstan i teret nama. Jer, on je zaista jedan veliki čovjek, prvenstveno sa svim ljudskim osobinama. I nama je bilo vrlo važno kroz odrastanje, kroz školovanja, kroz našu profesije, da dostojanstveno sve to i živimo i zovemo se njegovom djecom. Vrlo je bilo teško svoje ime i ličnost izgraditi pored jednog takvog imena. Hvala Bogu, uz majčinu pomoć uspjeli smo i brat i ja. Na svakom smo se životnom aspektu ostvarili. I, naravno, jako smo ponosni na činjenicu što smo djeca takvog jednog čovjeka – poručila je Sanja.
Priča o Čedomiru Domuzu, njegovim hrabrim djelima možda ne bi bila potpuna bez spominjanja njegove majke Desanke. Nakon Čedine pogibije, umjesto sebe hrabrila je druge i uvijek poručivala: “Ne smijemo odustati od borbe za Bosnu i Hercegovinu!”
-Baba Desanka – Desa je na samom početku rata ostala u svojoj kući. Nije htjela da izađe, ostala je sa svojim komšijama u naselju pored Hadžića, Binježevu. Nisu jednostavno vjerovali da će se njima to desiti, da će prvi komšija doći, da će joj brat doći da joj zapali kuću. Njoj je rođeni brat zapalio kuću zbog Čedinog učešća u Armiji RBiH. Proganjali su je, hapsili je, tukli je, zatvarali je, da bi na kraju razmjenom izašla na Igman. Ocu je sve ispričala, sve rekla. Zaklela ga da se mora boriti. Nakon njegove pogibije, bila je ponosna. Znala je reći bolje da mi je herojski poginuo, nego da je kukavički živio. I tako ga je odgajala. On je jednostavno sve to dobio od nje i od svog oca. Ona je voljela sve ljude u Bosni i Hercegovini, kao što je i on i ja. Dijelili smo ljude, i ja to sada isto radim, samo na dobre i loše. I nikakve druge podjele. Ona je bila posebna u cijelom njegovom životu – navodi Teo Domuz.
