Piše: Abdullah Nasup
Iranski klerikalni režim osmislio je jedinstven koncept vladavine u svijetu. U vrlo zanimljivoj igri stvaranja privida republičkog sistema i demokratskih izbora, Iran ima parlament i predsjednika države koji se biraju na općim izborima. No, u kompletnom ovom sistemu postoji nadasve interesantna institucija Vrhovnog vođe.
Vrhovni vođa
Najviša politička i vjerska funkcija u Iranu je Vrhovni vođa (perz. Rahbar). Ta funkcija je definirana u Ustavu Islamske Republike Iran.
Prema Ustavu Irana Vrhovni vođa je iznad predsjednika države i iznad ostalih institucija.
Predsjednik vodi vladu, ali ključne strateške odluke ostaju pod autoritetom Vrhovnog vođe.
Vrhovni vođa je najviši politički i vjerski autoritet, kontrolira vojsku i ključne institucije, ima konačnu riječ u strateškim pitanjima države.
Vrhovni vođa određuje opštu politiku države, vrhovni je komandant oružanih snaga, postavlja: komandante vojske, šefa pravosuđa, direktora državne televizije, potvrđuje izbor predsjednika države, može smijeniti predsjednika države ako sud ili parlament utvrde kršenje dužnosti, imenuje dio članova Vijeće čuvara Ustava, donosi konačne odluke o sigurnosnim i strateškim pitanjima države.
Kako se bira
Vrhovnog vođu bira tijelo koje se zove Skupština eksperata, a to je skup šiijskih učenjaka. Nakon što je Homeini okupio prvi sastav ove skupštine, novim članom se postaje tako što postojeći članovi izglasaju primanje novog kandidata. Oni imaju pravo: izabrati Vrhovnog vođu, nadzirati ga, smijeniti ga ako izgubi potrebne uslove.
Ova jedinstvena funkcija vlasti u svijetu temelji se na dvanaestoimamijskom konceptu vilajet-e fekih – vlasti učenjaka.
Koncept vlasti učenjaka u dvanaestoimamijsko šiizmu
Ova jedinstvena političko-teološka doktrina specifična je za dvanaestoimamijski šiizam, te ne postoji čak ni u drugim šiijskim grupacijama. Doktrina je to prema kojoj šiijski klerici najvišeg ranga imaju pravo i obavezu da upravljaju društvom u periodu odsutnosti legitimnog imama, a u njegovo lično ime.
Osnovna ideja
U dvanaestoimamskom šiizmu vjeruje se da je dvanaesti imam, Muhammed el Mehdi, ušao u stanje skrivenosti (gajbe) i da će se pojaviti na kraju vremena. A, prema vjerovanju šiija dvanaestoimamija jedini legitimni vladar države, kao i vrhovni duhovni vođa je jedan od dvanaest imama. Svaki u svom vremenu. S obzirom na odsustvo rečenog Mehdija, kao jedinog legitimnog vladara, šiije dvanaestoimamije našle su se u velikom škripcu. U prvo vrijeme njihov kler usmjeravao ih je na to da ne smiju formirati državu, jer ona ne bi imala legitimitet. To se međutim pokazalo prilično loše za njih, pa su se s vremenom počele tolerisati faktičke vlasti šiijskih moćnika kroz historiju. No, i dalje je postojao problem legitimiteta i pitanje ko zaista ima pravo da vlada dok se čeka pojava Mehdija.
Iz tog pitanja razvila se doktrina poznata kao: Velajet-e fakih – „starateljstvo/vlast vjerskog učenjaka“.
Razvoj doktrine
Prvi šiijski učenjak koji je sistematski iznio ideju političke vlasti pravnika bio je: Ahmed Naraqi (1771–1829).
On je u svom djelu „Ava'idul-ejjam“ ustvrdio da islamski pravnik (fakih) ima iste upravne ovlasti koje ima imam, osim onih koje su posebno vezane za samu osobu imama. Time je prvi put jasno formulirana ideja da učenjak može imati širu društvenu i političku vlast. Nakon njega niz šiijskih klerika razrađivao je ovu ideju u različitim pravcima i formama.
Osim Naraqija, najvažniji klerici koji su dali doprinos razvoju koncepta su:
Murtada Ansari (1799–1864). Jedan od najutjecajnijih šiijskih pravnika 19. stoljeća. On je razmatrao ovlasti pravnika u odsustvu imama, ali je te ovlasti uglavnom ograničio na: pravne i sudske funkcije upravljanje određenim vjerskim i društvenim pitanjima Nije zastupao potpunu političku vlast pravnika nad državom.
Muhammad Husayn Na'ini (1860–1936). Poznat po djelu „Tenbihul-umma ve tenzihul-milla“. Tokom ustavnog pokreta u Iranu branio je ideju da: vlast mora biti ograničena ustavom, a ulema treba nadzirati vlast kako bi spriječila tiraniju. Njegov pristup je bio više ustavni nego teokratski.
Abdolkarim Haeri Yazdi (1859–1937). Osnivač poznate vjerske škole u Komu. On je zastupao političku suzdržanost uleme, ali je naglašavao njihov autoritet u društvu i pravu, što je indirektno jačalo ideju njihove javne uloge.
Hussein-Ali Montazeri (1922–2009). Bio je učenik Homeinija i jedan od najvažnijih teoretičara doktrine nakon revolucije. Razvijao je teoriju velajet-e fakih, ali je kasnije zagovarao: ograničavanje vlasti vrhovnog vođe i veću ulogu narodne volje.
Važno je napomenuti da velajat-e fakih nije univerzalno prihvaćen među svim šiitskim učenjacima. Mnogi veliki učenjaci, posebno u iračkoj školi oko Alija al-Sistanija, zastupaju ograničeniju ulogu uleme – više savjetodavnu nego direktno političku.
Ruhollah Homeini. U 20. stoljeću ideja je dobila konketnu političku dimenziju, a ključnu ulogu u njenom oblikovanju imao je Ruhollah Homeini, postavivši je kao temelj političkog sistema nakon Iranske revolucije.
Rezime
Institucija Vrhovnog vođe u iranskom režimu temelji se na teološko-političkom konceptu vlasti učenjaka (velajet-e fakih) koja u suštini znači da šiijski učenjak (fakih) postaje vršilac dužnosti imama u vrijeme njegove odsutnosti. To jest, za šiije dvanaestoimamije on je jedini legitimni vladar države.
Razumijevanje ovog detalja je od krucijalne važnosti, jer ovo pokazuje koliko je iranski režim u srži sektaški i naslonjen na dvanaestoimamijski fanatizam i mitologiju.
