Piše: Semir Imamović / Saff.ba
Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, je objavio: „I nastavi opiminjati, opomena će vjernicima, doista, koristiti.“ (Ez-Zarijat, 55.). Iako je atentat na redakciju fransuckog satiričnog sedmičnjaka „Charlie Hebdo“, koji se desio pod još uvijek nerazjašenjim okolnostima, donio novi val islamofobije i najbrutalnijih napada na muslimane i njihove svetinje, mi kao muslimani možemo puno toga naučiti iz ovog tragičnog slučaja.
Prije svega, po ko zna koji put, potvrdila se kao istinita činjenica da se samo muslimani ograđuju i izvinjavaju drugima za zločine, koje nisu počinili, s kojima nemaju ništa, koje ne podržavaju, koje nisu organizovali i u kojima nisu saučestvovali, dok se drugi ne izvinjavaju ni za one zločine u kojima su bili direktni ili indirektni saučesnici i na koje su nahuškali svoju pastvu, kao što je slučaj sa SPC-om, koja je blagosiljala i dan danas blagosilja organizatore i počinioce genocida u Srebrenici i drugim bosansko-hercegovačkim gradovima, i Katoličkom crkvom koja se, najvećim dijelom, stavila na stranu paradržavne i fašističke tvorevine Herceg-Bosne, koja je odnijela na hiljade nedužnih muslimanskih ali i hrvatskih života, i pokrenula ih sa njihovih vjekovnih ognjišta. Dakle, oni ne osjećaju potrebu da se bilo kome izvinjavaju i da se, u ime kršćanstva/hrišćanstva, ograđuju od zločina koje su počinila njihova kršćanska/hrišćanska braća. Na globalnom planu: da li ste ikada čuli/vidjeli katoličkog/pravoslavnog/jevrejskog/budističkog/hinduističkog svećenika, političkog lidera ili intelektualca da se javno ogradio od zločina koji je počinjen u ime njegove vjere, iako to nisu zločini u kojima je strdalo deset ili petnaest ljudi, nego zločini u kojima su nestali čitavi narodi, gradovi i države. Ostao sam šokiran kada sam čuo da su neki muslimanski intelektualaci, isti dan kada se desio napad, otišli pred Francusku ambasadu i zapalili svjeće ubijenima, sa porukom „ne u moje ime“. Pobogu, čemu toliko dodvoravanje i samoponižavanje. Otkad to muslimani iskazuju počast poginulima paljenjem svijeća? I to prije nego je bio poznat ijedan detalj napada! Zar nije bilo dovoljno da se kaže: „Moja vjera islam nema ništa sa terorizmom i terorom“.
Slučaj „Charlie Hebdo“ nas, također, uči da se principi „svako je nevin dok se ne dokaže njegova krivica“, „jednakost pred zakonom“, „zločin i terorizam ne mogu imati vjerski i nacionalni predznak“, odnosi na sve osim na muslimanske pojedince, grupe i narode. Koliko smo puta čuli u našim medijima izjavu „Genocid u Srebrenici, Prijedoru, Foči je djelo pojedinaca a ne srpskog naroda“, iako sve govori da većina Srba podržava taj zločin i da se apsolutna većina Srba nikada nije ogradila od tih zločina. S druge strane, velikosrpski mediji su, nakon terorističkog napada u Parizu, pokrenuli žestoku kampanju protiv Bošnjaka, pokušavajući na sve načine dovesti Bosnu i Bošnjake u vezu sa ovim zločinom. Američka vojska je u posljednjih 70 godina, u ime američkih i kršćanskih ideala, počinila strašne zločine nad neamerikancima, Japancima, Vijetnamcima, Iračanima, Afganistancima (invaziju na Afganistan američki predsjednik je nazvao „novim križarskim ratom“), a nismo čuli da je neko, zbog toga, prozvao Amerikance i Ameriku za terorizam i zločin. Budisti u Mijanmaru, predvođeni svojim svećenicima su, dok su ubijali i masakrirali muslimane u njihovim domovima, na ulici, javnim mjestima, otvoreno u oči kamere poručivali da to rade iz mržnje prema muslimanima, i da neće stati sve dok i posljednjeg Rohngja muslimana ne ubiju ili ne protjeraju iz Mijanmara, a niko, zbog toga, nije budiste nazvao teroristima a budizam terorističkom religijom. Zato, nemojmo se zanositi i uzaludno nadati da će nas zbog iskrenog izvinjenja i paljenja svijeća prestati gledati kroz srednjevjekovnu „križarsku“ prizmu i da će išta promijeniti u odnosu prema muslimanima i gledanju na njih kao „krvožedne pustinjske barbare“.
Možda je jedna od najvažnijih pouka „Charlia Hebdoa“ da Evropa, a posebno Francuska, nema nikakvih vjerskih i duhovnih skrupula i orjentira i da je, zajedno sa većinskim vjerskim zajednicama u tim državama, potpuno utopljena u tamu najnižih ljudskih strasti i poriva. Zamislite, glavni izgovor i argument kojim evropski političari, intelektualci, novinari i vjerski radnici, opravdavaju „satirično“ vrijeđanje lika i dijela posljednjeg Poslanika, Muhameda, sallallahu ʻalejhi ve sellem, je taj što je ovaj časopis objavljivao i karikature Isusa i visokih crkvenih službenika, a ne samo „muslimanskog proroka“! To je u namajnu ruku čudno, da ne kažem licemjerno, uzme li se u obzir činjenica da su na „raspeću“, koje je je bilo predmet satiričnog tretiranja novinara „Charlia Hebdoa“, evropski kršćanski/hrišćanski narodi izgradili svoju kulturu, identitet i civilizaciju. Za nas muslimane svi poslanici („proroci“), a prije svega pet „odlučnih“ poslanka, Nuh/Noa, Ibrahim/Abraham, Musa/Mojsije, Isa/Isus i Muhamed, ʻalejhimu selam, su isti kada je u pitanju njihova poslanička autoritativnost i nedodirljivost u bilo kojem smislu. Naša vjera čak je zabranila vrijeđanje idolopokloničkih „božanstava“, kako to ne bi navelo mnobogošce da, nepravedno i u neznanju, vrijeđaju jedinog istinskog Boga, Allaha, dželle šenuhu. Allah, dželle šeʼnuhu, u tom smislu veli: „Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili.“ (El-Enʻām, 108.). Nakon ovog slučaja jasno se vidi da samo islam i muslimani imaju moralni vrjedonosni sistem koji ne dozvoljava poigravanje sa bilo čijim vjerskim osjećajima i svetinjama, i da su samo muslimanski vjernici dosljedni sljedbenici i Nuha, i Ibrahima, i Musāa, i Isāa, i Muhameda, ʻalejhimu selam, i svih ostalih poslanika i božijih objava, a da je kod drugih, vjera samo obilježje i ime koje nema nikakvog stvarnog uticaja na privatni i javni život. Koliko god nam se to u ovom trenutku činilo apsurdnim i nemogućim, ovo je izgledna prilika da se izgubljenom svijetu ponudi nepatvorena islamska vjera, izvorna Božija uputa, koja ljude poziva da budu jedino Božiji robovi, sljedbenici Njegovih poslanika i objava, da se bore za pravdu i istinito svjedočenje, makar ono bilo protiv njih i njihovih bližnjih, da ljudima sude po Božijim zakonima i ne slijede svoje strasti, da svačije pravo poštuju, dobročinstvo čine i dijele bližnjima i sirotinji, a od razvrata, zla i nasilja odvraćaju.
