Proglašenje prekida vatre prije četiri mjeseca nije uspjelo promijeniti humanitarnu situaciju u Pojasu Gaze, jer se šatori i dalje gomilaju na periferiji gradova, a blokada i dalje ograničava protok pomoći, dok potrebe rastu brže od odgovora.
Raseljeni stanovnici Gaze koji žive u brojnim šatorskim zajednicama žive u stalnom strahu i pogoršanju potreba, a primirje im se čini kao politički slogan koji se ne odražava na njihov svakodnevni život.
Raseljene porodice ne mogu osigurati lijekove i dovoljno hrane za svoju djecu, pa se svaki dio dana pretvara u dvostruku patnju, od traženja liječenja do pripreme obroka kako bi se održali na životu. Život u šatoru postao je jednako težak kao i dani bombardiranja.
Jedna od raseljenih Palestinki govori o svakodnevnom ugnjetavanju koje se nije raspršilo ni nakon primirja, upopozoravajući da se njihova stvarnost nije promijenila i da još uvijek čekaju milost da im skine ovaj teret, u svjetlu nedostatka opipljivih rješenja za krizu raseljavanja.
Šatroski život znači da sedam ili više ljudi dijeli uski prostor bez privatnosti ili osnovnih potrepština za stabilan život, dok se njihova sposobnost izdržavanja smanjuje.
Neprestana patnja tikom Ramazana
Dolaskom Ramazana, patnja dobiva dodatnu dimenziju, dobrotvorne narodne kuhinje postale su primarno odredište za porodice kako bi osigurale svoj iftar, u svjetlu gotovo potpune ovisnosti o humanitarnom radu.
Mnoge porodice na kraju dana iftare jednostavnim jelom koje ne zadovoljava uravnotežene prehrambene potrebe, no ipak izražavaju zahvalnost za njegovo postojanje jer alternativa može biti nedostupnost bilo kakvog obroka.
Broj kamiona sa neophodnom pomoći koji ulaze dnevno mnogo je manji od onoga što je propisano humanitarnim protokolom, prema kojem je trebalo dopustiti ulazak oko 600 kamiona dnevno, dok ulazi mnogo manji broj, što ga čini “kapljicom u moru potreba”.
Nažalost, brojne humanitarne organizacije prestale su pružati pomoć nakon uspostavljenog lažnog primirja što je povećalo pritisak na sistem pomoći, tako da su narodne kuhinje i lokalne institucije postale gotovo jedini spas za hiljade koje su izgubile izvore prihoda i ne mogu kupiti ono što je dostupno po visokim cijenama.
Više od 900.000 raseljenih osoba živi u trošnim šatorima, a mnogima je onemogućen povratak u svoja područja, dok su kršenja primirja česta, a pucnjava ponekad dopire do blizine nekih kampova.
Opća bijeda i iscrpljenost
Ovi terenski podaci podudaraju se s upozorenjima zdravstvenog sektora, jer direktor Društva za medicinsku pomoć u Gazi, dr. Muhammad Abu Afash, opisuje scenu kao stanje opće bijede i iscrpljenosti s jasnim nedostatkom hrane, lijekova i medicinskih potrepština.
Abu Afash kaže da su skloništa prenapučena, stvarajući plodno okruženje za širenje bolesti zbog nakupljanja otpada i poteškoća u dovođenju potrebne opreme za njegovo zbrinjavanje, što iz dana u dan povećava zdravstvene rizike.
Upozorava da pad količine i kvalitete distribuirane hrane prijeti povratkom manifestacija pothranjenosti i anemije, posebno među djecom, koja čine veliki postotak društva, naglašavajući da ono što se trenutno distribuira nije dovoljno za osiguravanje stabilnog zdravstvenog stanja.
Dodaje da nastavak isporuke pomoći na razini nižoj od dogovorene znači da sistemi pomoći i medicinski sistemi ne mogu zadovoljiti minimalne potrebe, naglašavajući potrebu za isporukom planiranih zaliha kako bi se institucijama omogućilo obavljanje njihove uloge.
