Piše: Fatmir Alispahić
Sarajevo je, još uvijek, carstvo slobode i demokratije u odnosu na Pariz. Glavni grad Francuske danas je najmračnija metropola Evrope. Ulicama marširaju specijalci, u „trojkama“, sa mašinkama i pancirima, odjeveni u crno, što dodatno pojačava psihozu vanredne situacije. Sigurnosne službe u Parizu se i ne trude da prikriju tu militarističku atmosferu, već je transparentno prikazuju, bez obzira što su prošla bezmalo dva mjeseca od tragične pozorišne predstave u „Charlie Hebdo“. Nekada najlepršavija evropska metropola danas liči na one prizemljene ptice koje su stradale u naftnim mrljama, sa krilima umašćenim i otežalim. Ljudi hodaju sporo, oprezno, unezvjereno, izgubljeno, nema osmijeha, nema uobičajene francuske laprdavosti, ali ima hiljade očiju koje u tom mrtvilu šaraju lijevo-desno, svako u svakoga gleda, svako u svakoga sumnja, imate osjećaj da ste upali usred Orwellove 1984-te.
Nisam o tome ni razmišljao kada sam 27. feburara krenuo na put, da na proslavi Dana nezavisnosti BiH u Parizu govorim o značaju Prvog marta, ali i da dan prije i dan poslije održim tribine u Miluzu i Sošou. Susreo sam se sa našim ljudima koji imaju osjećaj da su zapostavljeni u odnosu na svakako zapostavljenu bh. dijasporu. Kroz presjek naše političke realnosti i mračnih perspektiva, pokušao sam im objasniti logičku nit koja veže genocid u Srebrenici i sve što protiv Bosne i Bošnjaka danas radi dejtonska (para)država, koja je silom i prevarom istisnula referendumsku volju 63 odsto bh. građana. Govorio sam im i o kontinuitetu izmišljanja tzv. islamskog terorizma, a što je autentični velikosrpski i velikohrvatski pozorišni proizvod. Baš onoliko koliko je Beograd zainteresiran da nekakav Mevlid Jašarević iz Srbije zapuca po Američkoj ambasadi u Sarajevu, toliko su cionisti i francuski desničari zainteresirani za slične terorističke egzibicije po Francuskoj.
Muslimanska većina u Francuskoj
Sa ovom temom sam se susreo na aerodromu u Bazelu, pri povratku, kada sam ugledao šestoricu specijalaca, raspoređenih u „trojke“, koji čuvaju jevrejske putnike za Tel Aviv. Stotine drugih putnika slobodno hodaju aerodromom, a samo Jevreji bivaju čuvani mašinkama. U zraku je lebdjela nelagoda, jer nikome nije prijatno kretati se u pod prismotrom puščanim cijevi. Ali, u zraku je lebdio i prezir prema ovom utjerivanju straha i stavljanju do znanja da su Jevreji važniji od svih ljudi koji ovog jutra hodaju ovim aerodromom. Taj prezir se mogao rukom dohvatiti, osjetiti, kao prsten koji veže sve normalne ljude na bazelskom aerodromu. Vidjelo se to po pogledima koje su evropski građani upućivali prema Jevrejima dok kao paunovi, kao nadljudi, pod specijalnom zaštitom idu ka prolazu za Tel Aviv. Šta je bilo u tom pogledu, šta u tom preziru? Siguran sam da su bezmalo svi znali da se radi o pretjerivanju, jer nema nikakve realne potrebe da se Jevreji izdvajaju od ostalih putnika. To pretjerivanje rezultat je cionističke globalne politike koja hoće prikazati da su Jevreji danas u Evropi nekakve žrtve, da im prijeti opasnost, bezbeli od tzv. islamskih militanata. A sve u cilju da se sakrije užas jevrejskog genocidizma nad Palestincima. Danas nema časnije humanističke ideje od mržnje prema Izraelu, na isti način kako treba mrziti Hitlerov fašizam, velikosrpski genocidizam, napose, svako autentično i čistokrvno zlo. A ako danas ima neke kolektivne žrtve u Evropi, neke skupine kojoj prijeti opasnost, i koja doživljava teror i diskriminaciju – onda su to muslimani. Ali, do medija kojima gospodare cionisti, direktno ili posredno, ne može doći ništa od činjenica o teroru nad muslimanima u Francuskoj.
Pamtim jedan detalj. Vozimo se tako od Miluza prema Parizu, 600 kilometara, pričamo o svemu i svačemu, te mi Nihad reče kako su oštre sankcije za prekoračenje brzine, pa veli: „Ali neće nas, mi smo bijeli, pa ličimo na njih“, a iz čega sam razabrao da se zakon baška sprovodi na muslimanima, a baška na Francuzima. Doduše, kad sam prvi put bio u Parizu, 2000. godine, sedam dana sam boravio u Saint-Denisu, svojevrsnom getu za muslimane u predgrađu, budući da francuska demokratija i humanost nisu mogli dopustiti da se muslimani plaho primiču prijestolnici, da je štogod ne opogane. Diskriminacija muslimana u Francuskoj nije ništa novo, ona živi čak i u pogledu (ne)priznavanja jednakih prava borcima iz zemalja Magreba koji su se borili i ginuli za Francusku. O diskriminaciji muslimanke, njenog prava da se pokrije, sve je već rečeno. Problem je nastupio kada su se muslimanski podstanari suvereno osjetili kao domaćini, a domaćini su ostali na kolonijalnim mentalnim pozicijama.
Ipak, ono što se posljednjih godina, sa jačanjem desnice, događa u Francuskoj, više je, i gore je, od te „ustaljene“ kolonijalne diskriminacije muslimana, jer ovaj ambijent podsjeća na onaj koji je prethodio holokaustu nad Jevrejima. Francusko protjerivanje Cigana u Rumuniju djeluje kao obrazac po kome bi se mogla uskoro početi ponašati Francuska prema muslimanima. Niko ne može negirati mogućnost masovnih zločina nad muslimanima u Evropi. Jer, Srebrenica se odveć može dogoditi i ponoviti svugdje!
Francuska je razumjela realnost – da će za nekoliko decenija biti muslimanska zemlja. Teoretičari tvrde da je za opstanak nacije potrebna stopa nataliteta sa apsolutnim minimumom od 2,11 djece po jednoj porodici, odnosno da ni jedna ne može opstati ako stopa nataliteta padne ispod 1,9 prirodnog priraštaja, a u evropskim državama ova stopa izgleda ovako: Francuska 1,8; Engleska 1,6; Njemačka 1,3, itd. Evo i zanimljivog citata iz ovog istraživanja: „Ako od dva para roditelja svaki par ima po jedno dijete i ako svako to dijete dobije opet po jedno dijete, samo za dvije generacije biće u populaciji četiri puta manje djece nego baba i djedova.“
Navodi se da muslimani koji žive u Francuskoj imaju priraštaj od 8,1 djeteta po porodici, te će do 2027. godine svaki četvrti Francuz biti musliman, a za 40 godina će u Francuskoj biti više muslimana nego kršćana. Šta može uraditi Francuska da spriječi ovu neminovnost? Upravo ovo što radi uz podršku cionističkih terorista: pobiti karikaturiste „Charlie Hebdo“, optužiti muslimane i na tom talasu graditi odijum kršćanske Francuske prema islamu. Zato je danas grdno biti musliman u Francuskoj. Kao što je teško biti Bošnjak u dejtonskoj državi koja je okupirana od Beograda i Zagreba, i koja čini sve da Bošnjake i islam predstavi kao faktor nestabilnosti. Kako bi u protivnom velikosrbi i velikohrvati imali alibi za maltretiranje Bošnjaka, ako ne bi bilo te izmišljotine?! Kako bi Francuska mogla terorizirati muslimane, ako ih ne bi predstavila kao teroriste?! Čini se da kršćanskoj, desničarskoj Francuskoj nema spasa ako nešto radikalno ne napravi, s ciljem da izbjegne multietnički karakter francuskog društva, u kome bi, u skladu sa civilizacijskim standardima, bila poštivana muslimanska jednakost. Teško je pretpotstaviti do kojih granica sežu desničarski, islamofobijski planovi, kao što je teško bilo 1991. godine pretpostaviti da će već naredne godine srpske komšije u Bosni klati, streljati i u jamu bacati bošnjačke civile. Možda nad Francuskom ovog časa lebdi neki novi Aušvic, masovne likvidacije i deportacije, neki izrežirani građanski rat u kome bi, kao u Podrinju ili Krajini, civili bili tretirani kao legitimne vojne mete. Ko zna!
Hapšenje istine o državnom terorizmu
Nevjerovatna je cionistička pogana majstorija u izvrtanju realnosti, jer Francuska uopće ne priča o diskriminaciji i teroru nad muslimanima, već se isključivo priča o ugroženosti Jevreja, o iseljavanju Jevreja, o zaštiti Jevreja, iako Jevreji drže sve konce u rukama. Francuski mediji su opsjednuti svakodnevnim izvještajima o jevrejskoj ugroženosti, bezbeli od muslimana.
Francuski ministar unutrašnjih poslova, Bernard Cazeneuve, naredio je da 4.700 vojnika i policajaca čuva svih 717 jevrejskih vjerskih objekata i škola u Francuskoj. Svi drugi žive bez zaštite, ali, pola miliona Jevreja živi pod zaštitom od nepostojeće opasnosti. Jedina opasnost za Jevreje u Francuskoj može biti cionizam, zapravo, tajne izraelske službe koje su spremne ubijati Jevreje kako bi podstakle njihovo iseljavanje u Izrael i kako bi krivicu bacile na muslimansku zajednicu.
Mediji vrve od izjava u kojima Jevreji govore da su nesigurni. Roger Cukierman, predsjednik Vijeća jevrejskih ustanova u Francuskoj kaže: „Mi smo u ratnom stanju“. Time se ispostavlja da je „ratno stanje“ u Francuskoj zapravo cionistička ambicija, iz koje će profitirati Izrael. Napose, svako u pretraživaču o ugroženosti Jevreja u Francuskoj može pronaći na stotine tekstova, objavljenih u najuticajnijim medijima. Ali, o ugroženosti muslimana u Francuskoj ne govore vodeći medij, jer perfidno žele poturiti sliku da ugroženosti Jevreja dolazi od muslimana.
Čini se da postoji dvostruki plan u ovom francuskom pozorištu, prvi cionistički i drugi francuski. Cionistički zločinac Benjamin Netanjahu, izraelski premijer, otvoreno je pozvao Jevreje da napuste Francusku i dosele u Izrael. „Jevreji koji žele u Izrael su dobro došli i biće dočekani širom raširenih ruku. Izrael je vaša nova domovina.“ Njemu se suprotstavio vrhovni rabin u Francuskoj, Haim Korsian: „Jevrejima u Francuskoj poručujem da čovjek i ovdje može živjeti sretno“. No, cioniste, kao i uoči Hitlerovih zločina, očito zanima naseljavanje okupirane Palestine, u paradržavu Izrael. Pa ako je već bjelodano tako, onda je logično pretpostaviti da su Mosadovi teroristi bili u stanju napraviti krvavo pozorište 7. januara kako bi ojačali projekat iseljavanja Jevreja. Ko garantira da baš Mosad, slijedom interesa o egzodusu Jevreja, ne skrnavi jevrejska groblja i ne organizira provokacije Jevreja. A šta tu radi slavna Francuska Republika? Bezbeli gleda kako da spriječi neminovnu plimu islama, kroz projekat satanizacije i minorizacije muslimana. I cionistima i francuskoj desnici jednako su potrebni tzv. islamski teroristi, a budući da se radi o ekstremističkim i kriminalnim ideologijama, onda je logično očekivati da izmisle ono što ne postoji, a što im je potrebno.
Muslimani u Francuskoj ovu zemlju osjećaju kao svoju domovinu, svikli su na život sa drugima, i ne postoji ni tračak mogućnosti da muslimanski interes može biti rušenje multilateralnosti francuskog društva. Najljepši primjer bezazlenosti francuskih muslimana jeste anegdota sa protesta u povodu atentata na karikaturiste „Charlie Hebdo“, na koje je došao jedan stari francuski musliman, te direktno u tv program rekao: „Žao mi je tog Carliea što je ubijen“. Nema ovaj pojma da su to novine, on je razumio da je ubijen nekakav Carlie. Napose, muslimani su se masovno pravdali, izvinjavali, ograđivali, u paničnoj potrebi da pokažu kako terorizam nema veze sa islamom. Poslije će se saznati da terorizam može biti kreiran iznutra, iz same države, koja odlučno hapsi i ušutkava one koji se usude posumnjati u zvaničnu, lažnu, verziju priče o napadu na „Charlie Hebdo“. I to je ono najstrašnije. Francuska je danas prestrašena zemlja, jer su mnogi njeni građani razumjeli da žive u državi koja se bavi terorom i terorizmom, i koja je spremna organizirati ili tolerirati ubijanje svojih građana kako bi imala alibi za zlo. To je mnogo gore, i opasnije, od ma kakvog terorizma, jer ovaj terorizam dolazi iznutra, od onih koji bi te morali braniti.
Bošnjaci ponajbolje razumiju francusku klopku, jer je dejtonska tajna policija SIPA, pod rukovodstvom osuđenog Gorana Zupca, upravo na takav način podsticala terorizam od 7. februara 2014. godine, s konačnim ciljem stvaranja geta za Bošnjake. Od 11. septembra 2001. do danas dogodilo se mnogo slučajeva koji nas upozoravaju da zvanična tumačenja treba prihvatiti sa rezervom i sa oprezom, budući da su LAŽ i MANIPULACIJA postali vještina vladanja svijetom. Prirodni ljudski otpor protiv tog terora neistine, zapravo, gradi tvrđavu od islama u srcima sadašnjih i budućih muslimana. Nema onog ko je rijeku zaustavio.
