Historija nas uči jednoj nepobitnoj činjenici: velikosrpska i velikohrvatska politika nikada nisu odustale od borbe protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Samo su, u skladu s vremenom i okolnostima, mijenjale metode, narative i saveznike.
Nakon otvorene vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu, ove dvije politike nastavile su djelovati drugim sredstvima, udruženim snagama, s istim ciljem – delegitimizacijom države BiH i kriminalizacijom bošnjačkog naroda.
Njihova dugogodišnja strategija zasnivala se na pokušaju da Bošnjake predstave kao opasne islamske ekstremiste, tzv. ”bijele teroriste”, i prijetnju Zapadu. Posebno nakon 11. septembra 2001. godine, Beograd i Zagreb su napade na New York dočekali spremno i pretvorili ih u propagandni kapital.
Dvije decenije sistematski su ulagani ogromni resursi u kampanju čiji je cilj bio dokazati da su Bošnjaci povezani s terorizmom. Gdje god bi se u svijetu desio neki teroristički napad, u propagandnim centrima velikosrpske i velikohrvatske politike pokušavalo se, makar indirektno, povezati Bošnjake s tim događajem.
Posebno je perfidna bila praksa angažiranja pojedinaca s bošnjačkim imenima, čiji je zadatak bio da iznutra napadaju vlastiti narod i potvrđuju lažne narative. Najpoznatiji primjer je Dževad Galijašević, čovjek koji već dvadeset godina prima platu od nekoliko hiljada maraka za širenje laži o navodnim vezama Bošnjaka s terorizmom. Slične obrasce koristio je i Zagreb.
Cionizam protiv Bosne i Bošnjaka
Prekretnica nastupa 7. oktobra 2023. godine kada je Izrael izvršio agresiju na Gazu. Od tog trenutka svijet se praktično podijelio na one koji bezrezervno podržavaju Izrael i one koji se protive njegovoj zločinačkoj politici prema Palestincima.
U toj novoj globalnoj podjeli, velikosrpska i velikohrvatska politika prepoznaju novu priliku: cionizam kao potencijalnog saveznika u borbi protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Odjednom su Bošnjaci postali antisemiti i proglašeni narodom koji mrzi Jevreje i Izrael. Metod je identičan, kao što se tražila dlaka u jajetu da se dokaže bilo kakva veza Bošnjaka sa terorizmom, isto se sada radi u dokazivanju da Bošnjaci mrze Jevreje i Izrael.
Na scenu stupaju likovi poput izvjesnog Kabirija, Frane Yehude ( otac mu je Hrvat, a majka Jevrejka) i slični protagonisti koji agresivno, bez ikakvih dokaza, nameću tezu da su Bošnjaci neprijatelji Jevreja i simpatizeri Hamasa.
Organiziraju se provokativni događaji, poput pokušaja održavanja rabinske konferencije u Sarajevu bez ikakvog društvenog senzibiliteta i konteksta, nakon čega se pokreću medijske kampanje o navodnoj ugroženosti Jevreja u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Naravno, glavni megafoni tih optužbi jesu mediji pod direktnim ili indirektnim utjecajem velikosrpske i velikohrvatske politike.
Stoga, posebno zabrinjava šutnja zvaničnih predstavnika jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini. U trenutku kada se Bošnjaci kolektivno optužuju za antisemitizam, kada se Sarajevo pokušava predstaviti kao grad mržnje, a Bosna i Hercegovina kao neprijateljsko okruženje za Jevreje, izostaje jasna i glasna osuda takvih konstrukcija od onih koji najbolje znaju historiju odnosa Jevreja i muslimana na ovim prostorima. Ta šutnja, htjeli to ili ne, ostavlja prostor da se lažni narativi dodatno ukorijene i instrumentaliziraju u političke svrhe.
Posebno indikativna bila je posjeta Milorada Dodika Izraelu, njegovi sastanci s zločincem Benjaminom Netanyahuom i drugim izraelskim zvaničnicima, kao i prijetnje koje je nakon povratka uputio Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Ta posjeta nije bila diplomatski kurtoazna, bila je to politička poruka.
Danas je sasvim jasno, Beograd i Zagreb pokušavaju Izraelu i cionističkim krugovima ponuditi ”partnerstvo” zasnovano na zajedničkom neprijatelju – Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Cilj je jednostavan, uvjeriti Izrael da su Bošnjaci neprijateljski narod kojeg treba politički, diplomatski i propagandno slomiti.
Razlog je također jasan: Izrael i cionistički lobiji imaju ogroman utjecaj na Sjedinjene Američke Države i ključne zemlje Evropske unije, naročito Njemačku i Veliku Britaniju. Ako se Bošnjaci obilježe kao ”neprijatelji Izraela”, otvara se prostor za njihovu međunarodnu izolaciju.
A sve to predstavlja brutalnu historijsku ironiju. Jer, ako je iko pomagao Jevrejima kroz historiju – od Endelusa i vremena inkvizicije do Drugog svjetskog rata – to su bili muslimani, uključujući i Bošnjake. Ako ih je iko sistematski progonio na ovim prostorima, to su bile ustaške strukture i nacistički kolaboracionisti.
Ipak, današnja politička realnost pokušava tu istinu izvrnuti. Najveći problem leži u činjenici da je bošnjačka, odnosno probosanska politička scena duboko razjedinjena, dezorijentirana i kadrovski oslabljena. Sarajevska Trojka je paralizirala ključne mehanizme političke i diplomatske odbrane države. U takvom stanju, suočavanje s novim neprijateljskim savezom -velikosrpskim, velikohrvatskim i cionističkim – bit će izuzetno teško.
Ali upravo zato je krajnje vrijeme da se stvari nazovu pravim imenom, da se shvati ozbiljnost trenutka i da se prestane s iluzijama. Jer ovo nije borba oko narativa. Ovo je borba za opstanak Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjaka kao naroda.
