Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Godine 1824., ruski romanopisac Ivan Turgenjev zasadio je hrast u dvorištu svoje kuće, a nije ni slutio da će to drvo jednog dana biti poznatije od njega. Turgenjev je umro dok je stablo bilo mlado, a njegova kuća se pretvorila u kulturnu znamenitost koja je decenijama privlačila pažnju. Vremenom se smanjila vrijednost i slava svih stvari u kući u odnosu na stablo hrasta koje je postalo znamenitost, tako da i danas, nakon dvjesta godina, stoji uspravno.
Evropljani su 2011. godine pokrenuli takmičenje pod nazivom ”Stablo godine” sa ciljem slavljenja višegodišnjih stabala i razvijanja veza među narodima po neutralnim pitanjima. U Evropi je sve išlo po planu i svake godine je pobjeđivalo to staro stablo, i svi su bili sretni i neutralni.
Međutim, godine 2022., nakon početka rata između Rusije i Ukrajine, Rusija je poslala dosije našeg junaka hrasta da se takmiči sa sebi sličnim stablima. No, komisija je isključila rusko stablo iz takmičenja, obrazlažući svoju odluku riječima: ”Užasnuti smo agresijom Ruske Federacije na Ukrajinu.”
Odjednom je neutralnost pala u vodu, a stablo hrasta je stigla kazna. Jer, civilizirani Zapad je protiv krvoprolića, a za zaštitu civila, posebno djece i žena.
Zatim je uslijedila agresija na Gazu. Cionističke okupatorske snage ubile su više od trideset hiljada ljudi, od kojih su većina djeca i žene.
I je li ”civilizirani” Zapad bojkotovao okupatorsku državu?
Jesu li glasali za prekid vatre?
Jesu li vršili pritisak na cionističkog agresora da otvori prelaze i prekine opsadu?
Jesu li ih potresla tijela djece i žena koja su raskomadana izvučena ispod ruševina njihovih domova?
Jesu li ih ganule scene kako djeca jedu hljeb od stočne hrane?!
Naravno da nisu. Sve što su radili su klevetničke izjave o preuveličanom broju šehida. Dakle, u redu je da ginemo, ali u manjem broju. Cionisti su zvjerski ubili petsto ljudi u jednom danu. Ubijte po stotinu svaki dan dok se ne dokaže da je to obični rat, a ne genocid.
Sve što su radili bile su hladne suze kao suze krokodila nakon što je progutao svoj plijen, a ispod stola slali su tone pošiljki oružja okupatoru. A kada smo mi u pitanju, bilo im je žao što hrana nije stigla do nas. Nije im dovoljno što mi umremo, nego moramo umrijeti od gladi.
Amerika je, zajedno sa mnogim zemljama ”civiliziranog” svijeta, prestala da finansira UNRWA (Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku), jer je cionistički okupator tvrdio da je dvanaest njenih uposlenika učestvovalo u napadima 7. oktobra, dok su, u isto vrijeme, cionisti ubili sto deset uposlenika UNRWA-e i bombardirali škole Ujedinjenih nacija, i niko ih za to nije pitao, niti pozvao na odgovornost.
Ovaj ”civlizirani” svijet je jednook. Dobro otvori jedno oko kada nas, muslimane Palestine, želi pozvati na odgovornost iako smo mi žrtva, i to žrtva cijele međunarodne zajednice koja je uspostavila cinostičku državu Izrael, finansirala je i pomagala.
A kada dođe na red cionistički entitet i sva njegova zlodjela, onda međunarodna zajednica prema njemu okreće oko na koje ne vidi.
