Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Iako su talibani u posljednje vrijeme zauzimali jedan po jedan afganistanski grad i uspostavljali kontrolu nad njima, istovremeno se znalo da njihovi pregovori u Dohi sa Sjedinjenim Američkim Državama i afganistanskom vladom još uvijek traju. Pregovori su još uvijek bili na snazi kada su talibani ušli u glavni grad Kabul – mnogo brže nego što se očekivalo -, što je, od samog početka, ovaj prizor učinilo kontradiktornim.
U ovom slučaju mora postojati američki plan. Očigledno je da je Amerika prepustila Afganistan talibanima, ali njezino napuštanje Afganistana mora imati daleko dublje i podmuklije kalkulacije nego što se čini.
Koja bi to računica mogla biti? Je li to povezano sa stereotipnom slikom talibana i mogu li užasni prizori koje će možda proizvesti širom svijeta u ime islama i šerijata biti razlog za stvaranje legitimnog okruženja za nove islamofobne ratove?
Je li ovaj pretpostavljeni scenarij vrijedan svega toga, do te mjere da Sjedinjene Američke Države riskiraju uništiti, ne samo svoju čast i dostojanstvo, već svoj karakter, ugled i svoje povjerenje, i obrisati s njima pod?
Šta god da je u pitanju, ono čemu smo svjedočili ovih dana u Afganistanu bio je vrlo jasan prizor poraza Sjedinjenih Država. Ovaj prizor i istaknuti simboli koje on sadrži, urezali su se u svijest cijelog svijeta kao dokaz potpunog kolapsa američkog mita.
Prizor koji prikazuje gomile ljudi kako jure prema aerodromu, ne samo američkih vojnika, već i svih onih koji su sarađivali sa Sjedinjenim Američkim Državama posljednjih 20 godina, vrlo jasno govori da onaj ko vjeruje Americi i sarađuje s njom protiv svoje zemlje na kraju će platiti izuzetno skupu cijenu.
Ko je još uvijek spreman da nakon tih scena ponovo sarađuje sa Sjedinjenim Državama protiv svoje zemlje?
Ovo je jedna od najvažnijih dimenzija ovog pitanja. Ipak, neki i dalje daju komentare koji hrane “američki mit”, uprkos povlačenju i očiglednoj pobjedi talibana i uprkos činjenici da je američki predsjednik Biden objasnio povlačenje svojih snaga i ulazak talibana u Kabul, na mnogo logičniji i racionalniji način od toga, rekavši: ”Sjedinjene Američke Države dale su afganistanskoj vladi sve što joj je bilo potrebno. Pomogli smo u uspostavljanju regularne vojske od 300 000 boraca koje smo obučavali. Ta vojska se mogla suprostaviti talibanskoj vojsci koja broji oko 75.000 vojnika. Nisu se trebali predati niti pobjeći bez borbe. Politički lideri su se predali i pobjegli iz zemlje, a afganistanska vojska odbila je borbu. Američki vojnici ne bi se trebali boriti niti biti ubijani u ratu u kojem su afganistanske snage odbile da se bore.”
Želite li da kaže nešto više od toga? Ono u što su Sjedinjene Američke Države i afganistanska vlada vjerovali, ali i sami talibani, tokom pregovora u Dohi je prisustvo vladinih snaga od 300.000 vojnika na tlu Afganistana. Ni jedna strana nije očekivala predaju tih snaga, posebno jer su u određenoj mjeri sprečavale talibane da previše napreduju, toliko da ih je afganistanska vlada koristila kao adut tokom pregovora protiv talibana. Ni Sjedinjene Američke Države ni talibani nisu očekivali da će ove ogromne vojne snage pretrpjeti psihološki slom zbog kojeg su se radije predale nego nastavile borbu pred napredovanjem talibana.
Talibani su uspjeli zauzeti 30 provincija i gradova, uključujući Kandahar i Mazar-i-Šarif, prije nego što su konačno uspjeli ući u Kabul. Uprkos tome, talibani nisu računali na ulazak u Kabul, već su, u velikoj mjeri, kontrolu nad tim gradovima vidjeli kao adut tokom pregovora u Dohi. No, kako su se proširile vijesti o odlasku predsjednika države zajedno s ministrom unutrašnjih poslova i nekoliko drugih ministara i državnih službenika, ulazak talibana u Kabul bio je očekivani ishod. Pogotovo što je glasnogovornik samog talibanskog pokreta jasno rekao: “Mi također nismo očekivali da ćemo ući u Kabul.”
Američki predsjednik nije mogao predvidjeti ovakav ishod, jer je bilo planirano formiranje političkog entiteta u kojem će talibani naravno biti ključni partner, ali se nije očekivalo da će cijeli Afganistan pasti u ruke talibana.
Na kraju se desilo ono što se nikako nije očekivalo. I bez obzira iz kojeg ugla posmatrali posljednja događanja u Afganistanu, za talibane je ovo rezultat 20 godina strpljivog i odlučnog otpora.
Talibani su uspjeli tiho i šutke privući većinu afganistanskog naroda na svoju stranu, iskoristivši nestabilno stanje u kojem su ljudi živjeli, zatim posljedice okupacije, kao i korupciju i loše upravljanje, tako da su ljudi bili ravnodušni prema propagandi i percepciji koja je proizvedena protiv talibana.
Iz tog razloga, talibani ni u jedan grad nisu ušli silom, jer im niko nije pružao otpor. Štaviše, u svaki grad su ušli jednako lahko, kao što su ušli i u Kabul. Većina ljudi im je izražavala dobrodošlicu gdej god su došli. Pogotovo što nisu počinili masakre niti prolili krv u mjestima u koja su ušli i koja su stavili pod kontrolu – kako su neki očekivali -, niti su izazvali strah kod ljudi, niti su izvršili ozbiljne promjene u rukovodećem kadru, već su zamolili sve da nastave obavljati i raditi svoje poslove.
Što se tiče žena i tzv. ženskog pitanja, koje se smatra najistaknutijim pitanjem po kojem se talibani spominju u negativnom kontekstu, oni su prenijeli potpuno neočekivane poruke. Toliko, da su talibani izjavili da žene mogu raditi u vladi, daleko od pitanja poput zatvaranja žena ili nasilnog ponašanja prema njima.
Zatim, suprotno onome što bi se moglo očekivati od vojnog uspjeha kakav su ostvarili talibani, u gradu se nije dogodilo nikakvo bezakonje, niti slučajevi pljačke, silovanja i slično. Naprotiv, talibanski lideri i vojnici pojavili su se u predsjedničkoj palati slušajući ponizno učenje sure En-Nasr, i plačući.
Dakle, jasno je da smo trenutno u fazi kada svi moraju zaboraviti sve što su čuli ili znali o talibanima. Naravno, nastavit ćemo pratiti prizor ponovnog izlaska talibana na svjetsku političku scenu, i tada ćemo moći kazati, ili da su se talibani doista promijenili, ili ćemo biti iznenađeni i zaprepašteni saznanjem da smo bili žrtve ogromne propagande i pogrešne percepcije koja je stvorena o talibanima.
