Od 3. do 8. maja 2015. u Ateni, glavnom gradu Grčke, održala se 32. Balkanska matematička olimpijada za učenike srednjih škola.
Natjecalo se ukupno 129 učenika iz 21 države, 11 balkanskih (BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Albanija, Grčka, Cipar, Rumunjska, Bugarska, Moldavija, Turska) i 10 gostujućih, skupa s drugom ekipom domaćina, (Azerbajdžan, Iran – nezavisni tim, Italija, Kazahstan, Kirgistan, Saudijska Arabija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ujedinjeno Kraljevstvo i Republika Irska – zajednička ekipa).
Bosanskohercegovačku šestorku činili su učenici Milica Đukić, Tijana Babić, Zlatko Salko Lagumdžija, Adisa Bolić, Demir Papić i Nikica Perić, koji su svoje mjesto u timu izborili po etno-teritorijalnome ključu: dva najbolja iz Republike Srpske, jedan najbolji iz dijela Federacije BiH gdje se nastava izvodi po hrvatskome nastavnom planu i programu i za koje natjecanja organizira Udruženje matematičara Ruđer Bošković iz Mostara, te tri iz ostatka Federacije. Lideri našega tima, glavni i prateći, zaduženi za praćenje učenika, pregledanje zadataka i koordinaciju sa žirijem, bili su Jelena Radović, asistentica na Katedri za matematiku, računarstvo i fiziku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, i Franjo Šarčević, asistent na Odsjeku za matematiku Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Naši učenici ostvarili su izvrstan uspjeh. Čak pet njih osvojilo je medalje. Naša najbolja matematičarka Milica Đukić, srebrena sa lanjske Svjetske matematičke olimpijade, osvojila je srebrenu medalju, dok su Adisa Bolić, Tijana Babić, Zlatko Salko Lagumdžija i Demir Papić osvojili brončane medalje. U zbiru svih bodova, BiH je završila u gornjem dijelu tabele – na 7. mjestu, bod ispod šestog.
Nažalost, šesti takmičar ostao je bez takvoga uspjeha, za što je kriva isključivo činjenica da na „hrvatskim prostorima“ Federacije nema obuke za takmičare, u njih se ne ulaže niti im se pridaje pažnja, pa ne mogu biti ni pripremljeni za ove takmičarske zadatke koji su izvan redovnoga školskog programa i za koje su potrebni dobri treneri. Da bh. Hrvati imaju daleko najlošiji odnos prema talentima najbolje se vidi na državnim natjecanjima, kada takmičari iz tih škola vladaju začeljem tabele, ali to je tema za zaseban tekst. Ionako, očito da nikoga ne boli briga za tim.
Kao i svaka dobra priča u ovoj ničijoj zemlji, tako i ova o uspjehu naših matematičara ima svoju drugu, tamniju stranu. Sve do predzadnjeg dana pred odlazak u Atenu, bilo je upitno hoće li se uopće ići. Problemi – financijske naravi. Kako grčki organizatori snose sve troškove u Grčkoj, na zemljama učesnicima je da dođu i vrate se od svojih sredstava. Za učenika iz Zapadne Hercegovine karta za odlazak plaćena je od strane nadležnih institucija, a za dvije učenice iz RS-a OBEĆANO je da će im biti plaćeno nakon povratka, pa je problem bio za ostalo troje učenika i lidere.
Za dva učenika iz Sarajeva, tražili smo da Kanton Sarajevo plati kartu, i u tom cilju na razne načine pisali nadležnom ministru i premijeru. Međutim, nismo dobili nikakvoga odgovora. Za učenicu iz Unsko-sanskog kantona tražili smo od USK da snese trošak od 600 KM povratne karte za Atenu, i dobili smo odgovor – i to u stilu: zašto to tražite od nas?
Dakle, glatko smo odbijeni. I to upravo od onoga kantona čiji je premijer prije manje od mjesec dana – pod pratnjom novinarskih fotoaparata – primio talentirane učenike, među njima i Adisu Bolić, i svečano izrekao par samopromovirajućih „šupljih“ fraza. Kako već odavno znamo da su bosanskohercegovački političari zarotirani za 180 stupnjeva, pa im je potplata od cipele na mjestu obraza, ne bi nas iznenadilo da premijer opet čestita spomenutoj učenici – koja se vratila s medaljom kao druga najbolja u bh. ekipi.
To da su ovi učenici ipak otišli na natjecanje, zahvaljujemo općini Prozor-Rama – jedinoj političkoj instituciji koja je podržala ovaj odlazak, firmi Logosoft iz Sarajeva i privatnim odricanjima ljudi koji na ovaj problem nisu bili ravnodušni. Pokrivanje troškova nastavljamo po povratku u BiH.
Sam boravak u Grčkoj bio je lijep i, pretpostavljamo, nezaboravan, usprkos nekoliko propusta od strane organizatora. Obzirom da nismo imali novca za let u „normalno vrijeme“ pa smo iz Beograda – do kojeg smo došli busom – stigli u Atenu u pola 3 ujutro, pisali smo organizatorima da nam dozvole barem ujutro ući u hotele; međutim, oni su negativno odgovorili, pa smo na aerodromu i na ulicama umorni i iscrpljeni čekali ukupno 9 sati. Takve probleme imali su i mnogi drugi.
Dalje, nakon izrade zadataka, lideri ekipa (koji su dotada odvojeni od učenika i „deputy leadera“) trebali su doći u hotel u koji su bili smješteni potonji radi lakše koordinacije i pregledanja zadataka, ali se ispostavilo da ovdje više – nema mjesta. Bili smo smješteni u Pireju, uz more, 10-ak kilometara od centra, što je odlično, ali poprilično nes(p)retnim izborom ekskurzija nismo imali dovoljno vremena da razgledamo Atenu i sve njezine glavne znamenitosti. Spisak svih pozitivnih stvari bio bi ipak puno dulji, pa će se ove brzo zaboraviti.
Dok su Milica, Adisa, Tijana, Salko i Demir primali medalje sa zastavom Bosne i Hercegovine, razmišljao sam o tome koliko naša zemlja zaslužuje da se ponosi njima. Ali oni su skromni i ništa ne traže zauzvrat, samo mogućnost da opet odu na olimpijade (balkanske i svjetske, naredna je za dva mjeseca u Tajlandu) i dokazuju se kroz svoj rad.
Dokle će umjesto u nauku naša zemlja ulagati u bijele hljebove, previsoke plaće, putne troškove i druge razne beneficije mnogih poluinteligenata u kravatama?!
.
zvor: Prometej.ba/ Franjo Sarčević
