Piše: Dr. Muharem Štulanović
Aiša, r. a., pripovijeda a zabilježili su Ahmed, Buharija i Muslim:
„Abesinci su se igrali kod Poslanika, a.s, na Bajram. Posmatrala sam ih preko njegovih ramena a on se pognuo omogućujući mi da ih gledam do mile volje. Kada sam se prestala zanimati za to izišla sam.”
Također, ovi isti hadiski autoriteti zabilježili su od Aiše i drugu verziju predanja:
„Ušao mi je Allahov Poslanik, a.s, dok su kod mene dvije djevojčice pjevale o danu Bu’asa. On se naslonio na krevet i okrenuo lice. U tom momentu uđe Ebu Bekr koreći me: ,Zar šejtanska pjevanija kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s?!’ Prišao mu je Poslanik, a.s, i rekao: ,Ostavi ih!’”
U sličnom kontekstu spomenut je Bajram i u narodnoj pjesmi „Bajram ide, Bajramu se nadam” kao dan radosti, veselja, međusobne pažnje i darivanja momaka i djevojaka:
Bajram ide, Bajramu se nadam,
šta bih dragom bajramluka dala?
U drugoj verziji ove pjesme navodi se sličan stih:
Mislila sam cijelog ramazana,
šta bih dragom bajramluka dala.
Ta pažnja i običaj darivanja na Bajram pokazuje se i od strane momaka kao što je opisano u pjesmi „Majka kara šećer Salih-agu”:
Majka kara Šećer Salih-agu,
za večerom, za šećer-baklavom:
,Bog t’ ubio, sine Salih-aga,
što imade, sve djevojci dade!’
,A šta sam joj, mila majko, dao?
Dva halhala uoči Bajrama,
Bajramluka mestve i papuče.’
Također, spominje se i porodično veselje i darivanje djece od roditelja kao što je motiv pjesme „Zapjevala bulbul tica”:
Kad mi babo svilu rezo,
mišljah Bajram je,
kad mi majka kose češlja,
mislim petak je.
To su dani i međuporodičnog veselja, darivanja i pažnje što imamo u motivu pjesme o Bajramu:
Dva se danka u jedno sastala:
Jurjev danak i Hadžilar-bajram,
Tom se danku svako veseljaše,
A najviše jedna u majke.
Kad je bilo uoči Bajrama,
Od dragog joj došli bajramluci.
Od svekrve dvije teli dibe,
A od svekra ćurak od samura,
Od jetrve vezena čatkija,
Od zaove biser na gr’oce,
Od dragoga sindefi feredža.
Bajram je dan veselja, igre i dozvoljene pjesme
Prve godine po Hidžri propisan je i poseban bajramski namaz koji je kod većine pravnika kategorije sunneti-muekkede (uobičajen, potvrđen). U hanefijskoj pravnoj školi smatra se vadžibom, tj. drugostepenom obavezom, a kod hanbelija farzi-kifajom (obaveza grupe).
U predaji Hakima od Hasena es-Sibta, koju neki smatraju nevjerodostojnom, a drugi, opet, vjerodostojnom, pripovijeda se: „Poslanik, a.s, je naredio da za dva Bajrama obučemo najkvalitetnije što imamo, namirišemo se najboljim mirisom i prinesemo kao žrtvu najdragocjeniji kurban.”
Ibnul-Kajjim kaže da je Poslanik, a.s., oblačio najljepšu odjeću na Bajram, koristeći poseban ogrtač samo u toj prilici i petkom.
Dani Bajrama su dani veselja, igre, dozvoljene pjesme, dan kada se preporučuje izlazak kompletne porodice na mjesto musalle, tj. posebnog mjesta određenog za klanjanje i slavljenje Bajrama. Buharija bilježi predanje Ibni Abbasa koji pripovijeda: „Izišao sam sa Poslanikom, a.s., na dan Ramazanskog ili Kurbanskog bajrama. On je klanjao namaz, održao hutbu (govor), a potom se obratio ženama savjetujući ih i naređujući im da podijele sadaku (milostinju).”
Bajramski namaz je dozvoljeno klanjati u džamiji. Međutim, ako nema kakve zapreke kao što su padavine i hladnoća, najvrednije ga je obaviti negdje u prirodi na otvorenom, za tu priliku specijalno određenom prostranom mjestu na kojem se mogu okupiti svi građani. To se mjesto zove musalla. Spominje se da je Poslanik, a.s., samo jednom prilikom zbog kiše klanjao bajram u džamiji. Naime, Ebu Davud, Ibni Madždže i Hakim bilježe predanje za koje hafiz hadisa Ibni Hadžer el-Askalani u svom „Telhisu” drži da ima slab lanac prenosilaca, a Zehebi da je nepriznat, nepoznat (munker). U tom navodnom predanju Ebu Hurejre pripovijeda da je pala kiša, pa je Poslanik, a.s., klanjao bajram-namaz u džamiji.
Musalla je arapski šerijatski izraz koji se izvorno sačuvao čak do danas u nazivima nekih gradskih područja kod nas, a u lingvističkom tumačenju ove riječi navodi se da je to „mjesto u prirodi gdje muslimani na otvorenom prostoru zajednički vrše stanovite pobožnosti.”
Vrijeme klanjanja ramazanskog bajram-namaza je kada sunce odskoči dva koplja pa sve dok se ne dohvati zenita, a vrijeme hadžijskog bajrama kada sunce odskoči samo jedno koplje. Ovo je iz razloga da bi se na Ramazanski bajram ostavilo više vremena za izvršavanje obaveze davanja sadekatul-fitra pošto određeno vrijeme izvršenja prestaje klanjanjem bajramskog namaza. Poslije toga, ako se i podijeli sadekatul-fitr, tretira se samo običnom milostinjom i time se nije odgovorilo propisanoj obavezi. Zbog toga se kasni sa klanjanjem ramazanskog bajram-namaza više nego u slučaju Kurban-bajrama kada se požuruje sa klanjanjem da bi se imalo više vremena za klanje kurbana.
Bajramski namaz mogu klanjati muškarci, žene, djeca, putnici. Može se klanjati u džematu ili pojedinačno u kući; u džamiji ili na musalli (posebno određenom prostranom mjestu za klanjanje bajrama). Koga maši zajedničko klanjanje bajrama, onda sam klanja dva rekjata bajram-namaza. Buharija je napisao poglavlje o Bajramu naslovivši ga: „Koga prođe bajram-namaz, sam će klanjati dva rekjata. Tako će postupiti žene, oni koji su u kućama i selima (gdje nema imama).”
I u epskim pjesmama spominju se oba Bajrama: Ramazanski koji pada nakon isteka mjeseca posta ramazana i Hadžili ili Kurban-bajram koji pada u vrijeme završnih hadžijskih obreda.
Kurban-bajram ili Hadžijski bajram naziva se sa ova dva imena zbog dva najizrazitija vida ibadeta, čija praksa je striktno vezana za njegovo određeno vrijeme: hadždž kao rukn islama koji se vrši jedino u tom vemenu i na za to određenim svetim mjestima u Saudijskoj Arabiji te obred klanja kurbana ili prinošenja žrtve za muslimane koji nisu na hadždžu i nalaze se kod svojih kuća na dane Bajrama.
Kurban
Kurban je propisan normama Kur’ana, hadisa i konsenzusa, druge godine po hidžri, kao vid obredoslovlja.
U Kur’anu se kaže: „Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.” U najpoznatijem komentaru ovoga ajeta spomenuta molitva se odnosi na Bajram, a klanje kurbana na bajramsko prinošenje žrtve.
Aiša prenosi, a Hakim, Ibni Madždže i Tirmizi bilježe:
„Ademov potomak na dan žrtve ne može učiniti Allahu draže djelo od prolijevanja krvi kurbana, koji će na Sudnjem danu doći sa rogovima, vunom i dlakom. Njegova krv padne kod Allaha i prije nego što se prospe na zemlju.”
Zejd b. Erkam pripovijeda, a Ahmed i Ibni Madždže bilježe:
„Rekli su: ,Allahov Poslaniče, šta je sa ovim kurbanima?’ Reče: ,To je sunnet vašeg praoca Ibrahima.’ Upitaše: ,Kakvu korist imamo od njih?’ Reče: ,Za svaku dlaku imate nagradu.’Rekoše: ,Za vunu?!’Reče: ,Za svaku dlaku vune imate nagradu.’”Ebu Hurejre pripovijeda a zabilježili su Ahmed i Ibni Madždže: „Rekao je Alahov Poslanik: ,Onaj ko ima mogućnost, pa ne prinese žrtvu, neka se ni ne približava musalli gdje klanjamo.’”
Logika ovog dokaza je u tome što zabrana približavanja musalli onome ko ne zakolje kurban, a mogućan je, upućuje na ostavljanje obligatnije, strožije obaveze – prinošenja žrtve kurbana poslije čega nema koristi ni svrhe da se približava musalli i izvršava lakša obaveza klanjanja bajrama.
Dakle, iz ovih normi razumije se da je prinošenje žrtve najvrednija dobročina aktivnost koja se može uraditi na dan Bajrama; da za taj čin slijedi eshatološka posebna nagrada kada će se kurban pojaviti sa svim svojim specifičnostima i odlikama životinjske vrste kojoj pripada i pridonijeti spasu i nagrađivanju svoga vlasnika.
Njegov propis je predmet konsenzusa islamskih učenjaka, ali postoji spor oko stepena obaveze tog propisa.
Ebu Hanife smatra da je kurban vadžib, a njegova dva učenika, Ebu Jusuf i Muhammed da je sunnet, što je mišljenje i ostalih pravnih škola. Pokuđeno je tu obavezu izostaviti za onoga ko je u mogućnosti da to uradi.
Kurban je sunnetska obaveza po mišljenju mnogobrojnih učenjaka i pravnika, od kojih su, kao što prenosi Eš-Ševkani od En-Nevevija: Ebu Bekr, Omer, Bilal, Ebu Mes’ud El-Bedri, Se’id b. el-Musejjeb, A’lkama, El-Esved, A’ta’, Malik, Ahmed, Ishak, Ebu Sevr, El-Muzeni, Ibnul-Munzir, Davud i drugi. Eš-Ševkani navodi da se u drugim izvorima (osim En-Nevevija) navode i ostale pristalice ovog mišljenja kao što su: Ibni Mes’ud, Ibni A’bbas, Šafija, Ebu Jusuf i Muhammed.
Ibni Hazm tvrdi da nema ispravnog predanja ni od jednog ashaba iz kojega se razumije da je kurban vadžib (obaveza).
Kurban je obaveza onima koji su u mogućnosti
Ipak, Eš-Ševkani, citira Rebi’u navodeći pristalice mišljenja da je kurban obavezan pa kaže da El-Evza’i, Ebu Hanife, El-Lejs i neke malikije smatraju da je kurban obaveza onome ko je u mogućnosti…
U nekim izvorima prenosi se da je to mišljenje i Malika… En-Neha’i kaže da je kurban obaveza imućnog, ali ne i hadžije koji se nalazi na Mini u situaciji obavljanja hadždžijskih obreda. Muhammed b.el-Hasen smatra da je to obaveza onoga ko je kod kuće u naseljenom mjestu, a od Ebu Hanife je poznato kako je to obaveza onoga ko je kod kuće i posjeduje nisab (određen iznos kojim postaje obavezan davati zekat).
Šafija smatra da je kurban sunnetu a’jn (personalna sunnetska obaveza) svakog pojedinca jednom u životu, ili sunnetu kifaje (kolegijalna sunnetska obaveza) bilo koga iz brojne porodice, pa ako to obavi jedan i sa ostalih spada ta obaveza.
U hanefijskoj pravnoj školi kurban može biti:
1. vadžib (obavezni) i
2. tetavvu’ (dobrovoljni).
Vadžib kurban ima tri kategorije:
1. Menzur (zavjetni)
Zavjetni kurban je obavezan za onoga ko se zavjetuje, bez obzira da li je bogat ili siromah. Zavjetuje se riječima: ,,Obavezujem se”, ili ,,zavjetujem se” i sl. ,,da ću zaklati kurban” ili ,,da ću prinijeti žrtvu u ime Alaha, dž.š.” itd.
2. Kupljena životinja sa nijjetom (cilj, namjera) prinošenja žrtve od strane siromaha
Kupovanje neke životinje sa namjerom da bude kurban, makar i od strane siromaha, postaje obaveza jer je to po ‘urfu i običaju vid zavjetnog kurbana.
3. Kurban bogataša koji ima obavezu prinošenja žrtve svakog Bajrama
Ovaj kurban je obaveza, vid zahvale Allahu, dž.š, na blagodatima života, otkup za grijehe i propuste, oživljavanje sjećanja na oporuku žrtve Ibrahima, a.s. itd.
Mladunče koje rodi životinja već namijenjena za kurban treba biti žrtvovano zajedno sa svojom majkom. U slučaju njegove prodaje obaveza je dobivenu vrijednost podijeliti kao milostinju.
Tetavvu’ (dobrovoljni) kurban je kurban putnika i siromaha koji se nije zavjetovao, niti je kupio životinju sa ciljem da bude kurban, te je zbog nepostojanja uzroka i uvjeta obaveze takva žrtva na stepenu dobrovoljnog kurbana. Klanje i prinošenje kurbana postaje vid obaveze ili sunneta samo u slučaju postojanja realne praktične mogućnosti da se taj čin izvrši na Bajram. Uvjet valjanosti kurbana je da životinja nema neku vidljivu mahanu koja utječe na umanjivanje količine mesa ili šteti njenom zdravlju; kao što su, po konsenzusu, četiri mahane spomenute u vjerodostojnim predanjima i mahane koje su navedene u mezhepskim mišljenjima pojedinih pravnih škola.
Uvjeti su za onoga ko je dužan klati kurban da bude musliman, slobodan, mentalno zdrav (pamet), punoljetan, kod kuće i mogućan. Pravne škole se spore u slučaju putnika i malodobne osobe. Osoba koja kolje kurban mora imati nijjet (namjeru) da prinosi žrtvu.
Hanefijska pravna škola uvjetuje da u zajedničkom kurbanu velike životinje koji vrijedi za više osoba, ne bude udružena ni jedna osoba samo radi mesa, nego da su svi učesnici sa nijjetom i namjerom prinošenja žrtve. Ako bi se samo jedan od sedmerice udružio zbog mesa, a ne zbog žrtve, kurban ne bi bio valjan.
Kurban može biti samo deva, krava i ovca ili koza
Životinje koje se koriste za prinošenje žrtve tretiraju se kurbanom po konsenzusu samo ako su od vrste „en’am”, tj. deve, krave ili ovce i ako nemaju vidljive mahane.
U hanefijskoj pravnoj školi najmlađa dob životinje iz vrste ovaca koja se može uzeti za kurban jeste bravče sa punih šest mjeseci, da uđe u sedmi mjesec života i bude fizički veličine ovce od godinu dana, odnosno, kada bi se pomiješalo u jednogodišnje stado ovaca, ne bi se razlikovalo veličinom. Koza mora imati punu godinu i ući u drugu, krava dvije i ući u treću a deva pet i ući u šestu godinu života.
Ovca i koza vrijede za pojedinačne kurbane, a deva i krava za kurban maksimalno sedam osoba.
Svojstva životinje namijenjene za kurban mogu se klasificirati u tri kategorije:
- pohvaljena (afirmativna)
- pokuđena,
- pod mahanom (svojstva koja kurban čine pravno ništavim).
Pohvaljena svojstva kurbana su po konsenzusu: da bude ovan, debeo, rogat, bijel, fahl-mužjak (po izrazitoj većini pravnika), a uškopljen (po hanefijskim pravnicima).
Valjanost kurbana uvjetuje se time da životinja nije pod slijedećom mahanom:
1. bolesna,
2. slijepa,
3. hroma,
4. zakržljala (mentalno),
Ovo se razumije iz hadiske norme koju bilježi Tirmizija sa ocjenom „hasen sahih” (lijepa, vjerodostojna) a u kojoj se kaže:
„Četiri (životinje) ne mogu u kurban: izrazito ćorava, vidljivo bolesna, hroma i (životinja) izrazite šepavosti.”
5. šukava i kusouha.
Ovoj vrsti se mogu pridodati krezuba, svrnutih rogova, podivljala i neplodna životinja. Ne bi smetalo da bude kusorepa, nijema, ili steona/sjanjena, stvorena prirodno bez ušiju ili bez pola ušiju.
Mahane životinja koje je čine nepodobnom za kurban (u hanefijskoj pravnoj školi) jesu: da bude bez jednog ili oba oka (ćorava ili slijepa), toliko hroma da ne može izaći na mjesto klanja, da pokazuje vidljivu tjelesnu zakržljalost, da je bezuba (podobna je ako joj je broj preostalih zuba veći od ispalih), da se rodi bez ušiju, da bude otkinutog vimena ili njuške, da ima odsječene bradavice vimena pa joj presahlo mlijeko, da bude hermafrodit (dvospolac), da bude dželale (životinja koja jede fekalije), da joj je otkinuto više od trećine uha, repa, stražnjice ili da je gotovo izgubila vid. Pobrojane mahane čine životinju nepodobnom za kurban u vrijeme kupovine. Međutim, ako već kupljena životinja zadobije mahanu koja je čini nepodobnom za kurban, bogataš će je zamijeniti sa drugom odgovarajućom i bez mahana, dok je siromah može žrtvovati i takvu, a kurban će biti pravovaljan.
Može se tolerirati za kurban (po nekim pravnicima) prinošenje nijeme životinje, kusorepe, noseće (steona, sjanjena), ona koja je stvorena bez ušiju ili kojoj je otkinuto do pola ušiju ili pola stražnjice. Po šafijskoj pravnoj školi ove vrste, po prevladavajućem mišljenju, nisu za kurbana zbog gubitka dijela jestivog mesa.
Žrtvovani sin je trebao biti Ismail
Ovdje moramo spomenuti doktrinarni razlaz muslimana i židova u pogledu Ibrahimova, a.s., sina koji je bio predmet Allahove naredbe za žrtvovanje kao kurban.
Jevrejima je Allah, dž.š., slao poslanike koje su oni često ubijali i objave koje su oni iskrivljavali. Sa islamskog stanovišta zamjera im se da su iskrivili istinu o Ibrahimu, a.s., i njegovom sinu koji je bio predmet Allahove naredbe o žrtvi. Naime, Ibrahim, a.s., imao je dva sina: Isma’ila, koji se smatra praocem Arapa i Ishaka, koji se smatra praocem Jevreja.
UKur’anusenalazikazivanjeoIbrahimu, a.s., njegovimsinovima, naredbida žrtvujesinainjegovomotkupukurbanom, štojeonpokornoprihvatioipokušaopraktičnoizvršiti. U Kur’anu se kaže:
„I mi smo ga obradovali dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu pođe u poslu pomagati, Ibrahim reče: ,O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?’ -,O oče moj,’- reče – onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.’ I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: ,O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; -a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, – to je, zaista, bilo pravo iskušenje! I kurbanom velikim ga iskupismo.”
Sufjan es-Sevri u komentaru ovoga posljednjeg ajeta, prenoseći od Alije, r.a, kazuje: „sa rogatim ovnom crnih, krupnih očiju, svezan (lozom) akacije”. Ibni Abbas pripovijeda: „Izašao mu je ovan iz Dženneta gdje je uzgajan četrdeset godina.”
Daljeseukur’anskomkazivanjukaže: ”Iunaraštajimakasnijimmuspomensačuvasmo: ,NekjeumiruIbrahim!’EtotakoMinagrađujemoonekojidobradjela čine, aonje, doista, biorobnaš, vjernik, iobradovalismogaIshakom’’. UkomentaruKur’anasezaIbrahimovogdječakakojijetrebaobiti žrtvovanosnovanotvrdidajebioIsma’il, jerse čitavonavedenokur’anskokazivanjeo žrtvovanjuodnosinanjega,apotomseteknastavljaispominjedrugiIbrahimovsinIshak.
Međutim, ukazivanjimajudejskeprovenijencijetvrdisesuprotno, tj. daje žrtvovanisintrebaobitiIshak. Razlog tome je opisan u predanju halife (vladara) Omera b. Abdul-Aziza navedenom u komentaru Kur’ana od Ibni Kesira. Naime, Halifa je poslao u Šam po jednog židova koji je primio islam, a bio je učen i upućen u židovsko vjersko učenje. Upitao ga je o sinu Ibrahima, a.s, koji je trebao biti žrtvovan, pa je ustvrdio da je to bio Isma’il i da židovi to dobro znaju. Međutim, iz zavidnosti na tome što je Isma’il kao praotac Arapa bio predmet Allahovog spominjanja u Objavi, pohvale koju Allah spominje u vidu nadljuskog strpljenja i bespogovornog potčinjavanja Njemu praktično iskazanog, te Allahovog direktnog interveniranja i iskupljenja Ismai'la kurbanom direktno iz Dženneta; židovi to osporavaju tvrdnjom da se radi o njihovom praocu želeći to sve vezati za drugog Ibrahimovog, a.s., sina Ishaka. Zbog toga iskrivljuju ovu doktrinarnu istinu.
Primjećujemo u narodnoj poeziji da je kurban u vidu ovna paradigma žrtve i kao takav spomenut i opisivan idealističkim opisima. Zbog toga u narodnim pjesmama postoje motivi opisa prekrasnih kurbana, tipično idealnih osobina, epski naglašenih kao što je slučaj sa pjesmom „Kad ja pođo’ u džamiju”, nakon čega se hvali i stimuliše čin žrtvovanja te daje vid zavjeta o prinošenju žrtve:
Tude pase kurban ovan:
rozi su mu od fildiša,
Zubi su mu od bisera,
Oči su mu od biljura,
Sitni zubi sitan biser,
Bila vuna bila svila,
Papci su mu od sadefa.
Blago onom ko ga kolje.
I mi ćemo, ako Bog da.
I u drugoj verziji ove pjesme sličan je idealizovani opis kurbana. Međutim, kao što je u hadiskoj tradiciji i hermeneutici Kur'ana kurban tipski vezan za Džennet i njegove eshatološke vrijednosti primjećuje se da je to slučaj i sa narodnom epikom u kojoj običajno predstavljanje kurbana ide kroz džennetski milje:
Vakat dojde umirati,
u kabur se zakopati.
U kaburu ni mazgala,
Ni mazgala ni pendžera,
Samo Boga jedinoga.’
Ja zaiska od Allaha:
,Daj mi, Bože, jedan pendžer,
da pogledam po Džennetu.
Tude pasu tri kurbana:
Rozi su im od merđana,
Oči su im od biljura
Vuna im je sitna ruta,
Papci su im od sadefa.
Blago onom čiji budu,
Ako Bog da, i moji će.
I u još jednoj verziji ove pjesme daje se sličan opis:
U toj bahči dva kurbana,
rozi su im od bilura,
runo him je od jakuna,
noge su him od sumbula
U isto vrijeme ovi afirmativni opisi kurbana koji su došli u narodnom pjesništvu govore o tome sa koliko se simpatija gledalo na taj propis klanja kurbana koji se udomaćio i uobičajio kod nas. O kurbanu se čak pjevalo djeci u bešici kao što je motiv pjesme „Pjesma uz bešiku” u kojoj se između ostalog kaže:
Po njoj pasu tri kurbana:
zubi su jim od bisera,
oči su jim od bijula,
rozi su jim od merdžana,
noge su jim od jakuta,
papci su jim od sadefa,
vuna jim je bila svila,
oni piju Abu-Zemze.
U nekim narodnim pjesmama provlači se žal za propuštenom prilikom da se kurbanom i nekim drugim vjerskim obavezama oslobodi od eshatološke odgovornosti, kazne i udobrovolje kaburske sualdžije pa se šalju „poruke” iz kabura o naknadnom izvršavanju obaveza, koje u ime umrlog treba da učini neko iz preostale žive porodice kao što se navodi u pjesmi „Vezak vezla Bejaza djevojka”:
Mrtva usta govorit’ ne mogu,
na Bejazi zemlja govorila:
„Ta, Boga ti, hodža, Omer-hodža,
selam ćeš mi mojoj miloj braći,
nek mi kolju moje mnoge kurbane,
nek mi dijele moje mnoge zećate,
plaho su mi suvaldžije teške,
ne bi l’ meni štogod lakše bilo.”
Prve i četvrte noći nije dozvoljeno klati kurban
Postoji spor među pravnicima u vezi sa pitanjem početnog i krajnjeg vremena u kojem je dozvoljeno bajramsko klanje kurbana kao i kod pitanja klanja kurbana u bajramskim noćima. Postoji konsenzus da je to najvrednije obaviti prvi dan Bajrama prije podne, kao što je došlo u predanjima Buharije i Muslima, gdje se govori o redoslijedu radnji i ibadeta tog dana, a klanje kurbana spominje odmah nakon povratka sa klanjanja bajram-namaza. Postoji konsenzus i o tome da klanje kurbana na Bajram, prije klanjanja bajramskog namaza, ili eventualno još prije toga, nije dozvoljeno.
Međutim, klanje kurbana se uobičajilo u bilo kom vremenu, a ne samo na Bajram, kao vid dobrovoljne žrtve sa namjerom olakšavanja i traženja pomoći od Allaha, dž.š, prilikom izvršavanja nekih teških ili opasnih radnji kao što se spominje u narodnoj pjesmi „Kad Vilići seku udavaše”:
Kad Vilići seku udavaše
trista ovnov kurban učiniše,
da im seka zdravo goru prijde.
Dakle, u ovom slučaju, žrtvovanje, iako se naziva kurbanom, pravno se tretira običnom sadakom (milostinjom), jer pravni tretman kurbana ovisi o određenom, ograničenom vremenu, tj. o danima Bajrama. Neki autori objašnjavaju kult kurbana koji se ustalio kao običaj Bošnjaka navodeći da „mada klanje kurbana sa stanovišta šerijatskih, odnosno islamskih propisa nije obavezno, nego tek drugostepena dužnost za one koji ispunjavaju imovinske i druge uslove, među Bošnjacima je postojao izvjestan „kult kurbana”. Tako su, posebno na bošnjačkom selu, mnogi držali više do klanja kurbana, nego do nekih osnovnih islamskih dužnosti, kao što su namaz ili post. U narodu su postojala razna vjerovanja i običaji u vezi sa klanjem kurbana koji imaju još paganske korijene. Vjerovalo se da se klanjem kurbana otklanjaju razne bolesti, nesreće i nedaće u životu onoga koji klanjem kurbana prinosi žrtvu, kako od njega samog tako i od njegove porodice. U nekim krajevima Bosne klanje kurbana, provođeno za duše umrlih, obavljano je na samom mezaru umrlog.”
Uhanefijskojpravnoj školiprvatridanaBajramasudaniklanjakurbana, počevšiujutroprvogdanaizavršnodopredzalazaksuncatrećegdana. Umjestugdjeseklanjabajram-namaznijedozvoljenoklanjekurbanaprijesamogklanjanja, već jedozvoljenoprijehutbekojasedržiposlijenamaza. Uslučajuopravdanograzlogazaneklanjanjebajramskognamaza, čekasesaklanjemkurbanaistekvremenaukojembisetomogloučiniti. Unenaseljenimmjestima, gdjeseneklanjabajramskinamaz, vrijemeklanjakurbananastupanakonsabaha. Klanjekurbanadrugeitrećebajramskenoćijemekruhtenzih (pokuđenblažomzabranom), aprvei četvrtenoćinijegadozvoljenoklatinikako.
Cilj kurbana je žrtvovanje, koje se ispunjava samim klanjem.
U hanefijskom i hanbelijskom mezhebu lijepo je da se kurbansko meso raspodijeli na tri dijela. Trećina se ostavi vlasniku kurbana, trećina podijeli rodbini i prijateljima pa makar i bogati bili, a preostala trećina podijeli siromasima.
Zabranjeno je prodavati kožu obaveznog ili dobrovoljnog kurbana, isto tako i loj, meso, glavušu, vunu, dlaku i mlijeko koje se pomuze poslije klanja. Poslanik, a.s., je rekao kao što bilježe El-Hakim i El-Bejheki: „Ko proda kožu svoga kurbana izgubio je kurban.”
Ahmed bilježi predanje u kojem se između ostalog kaže: „Ne prodajite meso kurbana i hedja (hadždžijski kurban).”
Nije dozvoljeno plaćanje klanja kurbana njegovom kožom. Međutim, ako bi vlasnik kurbana dao nešto od kurbana onome ko ga zakolje na ime hedije ili kao siromahu, to bi bilo dozvoljeno.Dozvoljeno je vlasniku kurbana da se koristi sa kožom kurbana za vlastitu potrebu praveći od nje kožicu za klanjanje, mješinu za vodu, obuću i sl. Dozvoljeno je istihsanom, koji je legitimni šerijatski izvor hanefijskim pravnicima za razliku od drugih mezheba, kupiti za kožicu kurbana neki predmet koji će biti koristan, ili ga zamijeniti za neki drugi uz uvjet da ne uzima za to novčanu protuvrijednost ili potrošnu robu, kao što je hrana ili piće.
Pokuđeno je u malikijskom mezhebu da se kurbanom nahrani nevjernik što je dozvoljeno u hanefijskom mezhebu. Hanefijski pravnici smatraju pokuđenim (mekruh) da se židov ili kršćanin (ehlul-kitab) iznajmljuju za klanje kurbana, a ne dozvoljavaju da to radi vatropoklonik ili idolopoklonik.
Hanbelije dozvoljavaju da se dobrovoljni kurban podijeli i nevjerniku, a ne dozvoljavaju da mu se dadne bilo šta od obaveznog kurbana.
Davanje i slanje kurbana u udaljeno mjesto pokuđeno je, kao i slanje zekjata, osim ako se šalje svojoj rodbini ili siromasima koji su u tom udaljenom mjestu i uz to u velikoj potrebi za hranom. Dozvoljeno je i za mrtvaca zaklati kurban sa kojim se postupa isto kao i sa kurbanom koji se kolje živoj osobi. Međutim, po hanefijskim pravnicima, onome ko kolje oporučeni kurban mrtvom, nije dozvoljeno da jede meso od te vrste kurbana.
