Bivši ukrajinski ambasador u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko je za nacional.hr komentirao stanje u Ukrajini, podsjetivši na tragičnu povijesnu godišnjicu progona krimskih Tatara.
“Ruska invazija na Ukrajinu je počela krajem februara 2014. na Krimu, i već za mjesec dana ukrajinski poluotok bio je nezakonito pripojen Ruskoj Federaciji s namjerom ilegalne aneksije. Sadašnji ruski rat, koji je u stvari postao evropski, neće završiti dok Krim ne bude vraćen zakonitom vlasniku – ukrajinskoj državi.
Tačno prije 78 godina, 18 maja 1944., staljinistički Kremlj počeo je deportaciju s poluotoka glavnog domicilnog naroda, krimskih Tatara. Za tri dana iz Krima su bili deportirani svi, do jednog, predstavnici krimskih Tatara. Za realizaciju ovog neljudskog čina Moskva je poslala 32 hiljade vojnika zloglasnog NKVD-a (Ministarstvo unutarnjih poslova i sigurnosti). Vojnici NKVD uvijek su bili smješteni na trećoj liniji ratnih borbi, i ako bi neko od sovjetskih vojnika bježao, ubijali bi ga njegovi iz redova NKVD-a. U to doba, na ratištu protiv hitlerovskog Vermachta nedostajalo je vojnika, pa ipak se Moskva odlučila koristiti vojsku NKVD za svoj kriminalni plan uništenja cijelog naroda. Kremlj je pripremio za deportaciju 70 vozova, svaki sa 50 vagona za stoku. Svakoj deportiranoj porodici krimskih Tatara dali su samo sat vremena da uzme najvažnije stvari. Nasilno su premješteni u Uzbekistan i Ural. Puno deportiranih je poginulo u toku neljudskog transportiranja u mjesta koja nisu bila pripremljena za dolazak velike količine ljudi. Tako je za prvih pet godina poslije deportacije umrlo 40 posto krimskih Tatara. I to je svjesni akt genocida protiv ovog naroda, smišljen u Moskvi. Ukrajinski parlament to je službeno priznao 2015. godine.
Rusija je ratno osvojila Krim i anektirala ga 1783. godine. Tada su krimski Tatari činili 97 posto žitelja poluotoka. U maju 1944. g. ostalo ih je 19,4 posto. Rusija je smišljeno vodila politiku uništenja ovog naroda svo to vrijeme. Moskva nikako nije mogla zaboraviti da je dugo plaćala danak krimskom Hanatu. 1571. godine krimski Han potpuno je spalio Moskvu. To je bila odmazda za barbarsko moskovsko uništenje Kazanskog Hanata i lokalnih Tatara. Tada je ruska vojska ubijala stare, mlade, silovala žene, djecu i izgleda da je ova historijska tradicija došla do sadašnjih vremena, što smo vidjeli u Ukrajini, u Buči i Irpenju. Za krvavi pokolj čitavog tatarskog stanovništva u Kazani Rusi su dobili nadimak “kasapi“ (kacapi), koji svi narodi bivšeg SSSR-a upotrebljavaju i do danas. Krimski Han isto je bio uzrujan kada je moskovski veliki knez Ivan IV Grozni proglasio sebe za ruskog cara, a nije imao na to nikakvo pravo. Tako je vojska krimskog Hanata došla do Moskve i potpuno uništila grad. Ivan IV Grozni pobjegao je i molio za poštedu odrekavši se nezakonito proglašenog čina cara, platio je Krimu ogromne novce moralne odštete, i morao je vratiti niz pokorenih teritorija, a pri tome je plaćao svakogodišnji danak do 1700. godine.
Vojska NKVD ušla je u Krim nakon što su poluotok od njemačke vojske oslobodili borci Četvrte ukrajinske fronte, koja se poslije završetka ove oslobodilačke operacije ujedinila sa Trećom ukrajinskom frontom. 32 hiljade vojnika NKVD poslije deportacije krimskih Tatara ostalo je zauvijek na poluotoku i nisu otišli na ratište protiv Hitlerove vojske. Poslije krimskih Tatara oni su s poluotoka deportirali i lokalne Grke, koji su doselili na Krim još u 5. stoljeću prije naše ere; Armence, koji su doselili u 8. stoljeću; Talijane, koji su došli iz Genove i Venecije 1250 godine. Za zli čin deportacije vojnici NKVD-a dobili su ratna odličja iz Kremlja, koje su dobivali borci sovjetske armije u teškim borbama s Vermachtom. Tako je Moskva domicilne narode deportirala iz Krima, a na njihovo mjesto doseljavala stotine hiljade Rusa iz dalekih regija. Sve ostavljene kuće, zemljišta, stoku, lične stvari krimskih Tatara besplatno su preuzeli ruski doseljenici.
Kad sam radio u Krimu kao dožupan u doba ukrajinskog predsjednika Viktora Juščenka, moj stariji kolega dožupan iz redova krimskih Tatara spominjao je da je kao dijete od četiri godine morao hitno napustiti rodnu kuću i nasilno otputovati s porodicom u Uzbekistan. On je 48 godina čekao da se opet vrati u Krim. To je postalo pravno moguće kad je Ukrajina opet postala samostalna država i organizirala povratak deportiranih naroda, naravno ko je želio, u Krim. Poslije povratka na poluotok on je htio opet pogledati svoju rodnu kuću koju je morao napustiti 18 maja 1944. Zamolio je nove ruske vlasnike da dozvole baciti pogled makar na par minuta, ali su ga odbili.
Ruski doseljenici bez grižnje savjesti uvijek se slobodno naseljavaju u tuđoj kući. Mi u Ukrajini to dobro znamo. Ali to moraju znati i rusofili u drugim zemljama. Poslije nepozvanog dolaska ruske vojske, uvijek slijedom ide ruski doseljenik. To je šema odrađena stoljećima, tako da se ne čudite zašto Rusija ima najviše zaplijenjenih teritorija na svijetu, i još traži nove. Ali sada svi mi moramo biti pripremljeni i zaustaviti rusko agresivno zločinačko proširivanje u Evropi. Inače i sada postoji mogućnost da budeš nasilno deportiran na Ural iz svoje rodne kuće, koju će preuzeti neki doseljenik iz ruskog svijeta.”
VIDEO: Film o progonu krimskih Tatara baziran na istinitim događajima
(Nacional.hr)
