Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ovo nije prvi put da je islamski ummet ovako slab. Bilo je vremenâ kada su Mongoli jednom od naših predaka govorili, ako se naljuti na njega: ”Čekaj me ovdje dok se ne vratim sa sabljom.” I kada bi se vratio zatekao bi tog muslimana na istom mjestu. Jadnik nije smio pobjeći zbog straha da će Mongol napasti njegovu porodicu i sve ih pobiti.
Međutim, ovo naše vrijeme je mnogo bolnije, jer ga živimo, a što se tiče slabosti islamskog ummeta u vrijeme mongolske najezde, mi o tome samo čitamo.
Kasnije će ova sadašnjost u kojoj živimo biti zapisana u historiju, a naši unuci će u njoj čitati da smo mi ummet koji nije imao svoje granične prelaze, da smo bili samo vratari i da su naša braća i sestre u Gazi umrli od hladnoće i gladi, jer nam neprijatelj nije dozvolio da im donesemo hranu i šatore, a mi smo bez pogovora izvršavali komandu našeg neprijatelja.
A na crnoj stranici naše sadašnjosti koja će sutra postati historija, historičar će napisati: ”Bili su toliko slabi da su njihovi neprijatelji čak kontrolirali natpise na njihovim radnjama, i da nisu bili u stanju da brane ime prodavnice ”Šavarma”.
Neki budući historičar će napisati: ”Da im Allah oprosti! Bili su takvi da, ako bi im pao glavni grad, ili ako bi njihova zemlja bila okupirana, ili njihov narod pobijen, oni bi održali samit pun osuda i negodovanja.”
Što se pak tiče historičara koji će nas raskrinkati i osramotiti, on će reći: ”Imali su Ligu arapskih država, a niko nije znao koja je njena funkcija, i da je Gaza poklana pred svima njima dok su oni gledali.”
Na rijetkoj svijetloj stranici, historičar će napisati: ”Elitne snage brigada Al-Kasam ponizile su cioniste kao što ih niko nije ponizio od dana Hajbera. I da je Gaza bila među njima kao Jusuf, alejhi selam, među svojom braćom. Jedini njegov grijeh bio je što je bio jako lijep.”
Nisam ljubitelj tzv. ”samobičevanja” i konstantnog kritikovanja i proklinjanja, jer je to smrtonosna bolest. Osoba koja je zauzeta proklinjanjem jame u kojoj se nalazi, ona se svojim proklinjanjem i izrugivanjem samo oslobađa muke pokušaja da se izvuče iz te jame. Ali, s druge strane, nisam ni od onih koji posipaju šećer po smrti. Pretjerani optimizam u pogledu rezultata na kojima se ništa nije radilo je slatka iluzija.
Istina je da islamski ummet ovih dana proživljava krvave porođajne muke, nakon kojih će, ako Bog da, doći do slavnog rođenja. Mi, kao muslimanski narodi, sada smo svjesniji i osjećajniji jedni prema drugima, bolje upoznati sa našim neprijateljima i više posvećeni našoj vjeri, ali to uopće ne znači da zaboravljamo da historija piše samo rezultate.
