Vratio sam se u Tiberijadu u podne i utvrdio da je učinjen pogrom”, napisao je ogorčeno Yosef Nachmani 22. aprila 1948. godine u svom dnevniku. Nachmani je bio židovski član gradskog vijeća Tiberijade na Galilejskom jezeru. On i drugi očevici detaljno su opisali ono što su smatrali velikom sramotom za tada još uvijek neosnovanu židovsku državu za kojom su čeznuli.
“Židovi su u skupinama hodali gradom pljačkajući kuće i trgovine Arapa. To me jako pogodilo… To je mrlja na našoj zastavi”, napisao je Nachmani. Jevrejska milicija Haganah nije mogla gomilu staviti pod kontrolu. “I sami su sudjelovali u pljački (…) Došli su s vozilima i čamcima i natovarili sve vrste predmeta (…) Nosili su dozvole svojih zapovjednika koji su im dopuštali da stvari ponesu sa sobom.”
Za lokalnog političara bilo je “gotovo očito” da su civili zlokobno oponašali policajce.
Nachmani je ovo napisao šest mjeseci nakon što je usvojena rezolucija UN-a 1947. godine, koja je predviđala podjelu Palestine na židovsku i arapsku državu. Većina Arapa je odbila rezoluciju. Neposredno nakon rezolucije, jevrejske četvrti i naselja bili su meta napada; Arapi su naišli na žestok otpor. Nakon uspostave države Izrael 14. maja 1948. godine borbe su prerasle u rat. Vojske nekoliko arapskih država napale mladu jevrejsku državu.
Bezočna pljačka
Palestinci su čak i u fazi građanskog rata bili daleko inferiorniji od oružanih jevrejskih snaga, koje su se sastojale od velike vojske Haganah i ultranacionalističkih borbenih organizacija Irgun i Lechi. Velikom ofanzivom iz aprila 1948. godine jevrejske snage uspjele su u roku od nekoliko sedmica preuzeti kontrolu nad važnim gradovima kao što su Tiberijada, Haifa i Jaffa, kao i nad brojnim palestinskim selima.
Jevrejski policajci i civili opljačkali su imovinu raseljenih Palestinaca 1948. godine. Izraelski historičar sada ukazuje na zločine i oštro kritikuje osnivača države Davida Ben-Guriona, piše njemački Der Spiegel.
Nakon osvajanja Tiberijade 18. aprila, arapski stanovnici morali su napustiti grad. Britanci su državom upravljali do sredine maja, a kad su se konačno povukli počele su masovne pljačke napuštenih stambenih područja… Nachmani je u svom dnevniku napisao da je to lokalno jevrejsko vodstvo izričito zabranilo i da su pojedinci čak pokušavali zaustaviti pljačkaški čopor upozoravajućim hicima. Nisu uspjeli.
Gotovo da nijedan pljačkaš u Tiberijadi, uključujući židovske policajce, nije izveden pred lice pravde.
Prema izraelskom historičaru Adamu Razu, Tiberijada je bila presedan koji je doveo do pljačke većine arapskog vlasništva na svim kasnije osvojenim teritorijama. Nedavno je objavljena njegova knjiga “Pljačka arapskog vlasništva u ratu za nezavisnost”. Opsežnom istragom je obradio temu koju je izraelska javnost desetljećima držala u tajnosti i tabuom.
Pokretna imovina na meti
Adam Raz (37) se usredotočio na pljačku pokretne imovine Palestinaca, odnosno na vrijednosti koje su se nalazile u hiljadama i hiljadama kuća i stanova. Od predmeta za kućanstvo preko namještaja do knjiga i osobnih predmeta. Trgovine, radionice, tvornice, pa čak i džamije i crkve bile su opljačkane. To je još uvijek neistražena tema, za razliku od oduzimanja palestinske zemlje i nekretnina.
Izraelske vlasti nisu mogle zaustaviti navalu pljačkaša, iako su osnovali Odjel za arapsku imovinu koji je kasnije postao Ministarstvo za manjine. Naprotiv, opseg je postajao sve veći. To je postalo očito kad su bogati arapski krajevi lučkog grada Haife zauzeti 22. aprila 1948. godine. U pljački nisu sudjelovali samo židovski milicajci i stanovnici gradova svih socijalnih i dobnih skupina, već i dobro organizirane skupine iz susjednih gradova.
Adam Raz ističe da sigurnosne snaga nisu djelovale ili da su djelovale ograničeno, zbog čega nije mogla biti spriječena pljačka koja se nastavila mjesecima.
Slične scene dogodile su se i u Jeruzalemu krajem aprila nakon što su arapski stanovnici pobjegli iz svojih stambenih područja izvan starih gradskih zidina. I ovdje su, osim naoružanih boraca, sudjelovali i pripadnici svih mogućih slojeva stanovništva – vođeni nezasitnom pohlepom. Desetljećima kasnije je to ovako opisano: “Muškarci, žene i djeca trčali su amo-tamo poput opijenih miševa.”
(Saff/Hayat/Klix)
