Piše: Safet Kadić
Četiri jahača apokalipse već odavno jašu ovom ukletom zemljom s tim da je unazad dva stoljeća Kuga ustupila mjesto Srbima. Devetojanuarska eresovska slavljenička parada povodom 20. godišnjice održavanja zavjereničke tzv. skupštine odbjeglih srbskih poslanika iz Skupštine SRBiH, na kojoj je donesena deklaracija o proglašenju “srbske republike BiH” jedna je od najneljudskijih i najnemoralnijih postgenocidnih provokacija i otvorenih izliva neprijateljstva prema Bošnjacima. Ta deklaracija praktično predstavlja proglas o početku srbsko-crnogorske agresije na BiH, progona i iztrebljenja Bošnjaka i implicitnu odluku o genocidu. Umjesto da su se poklonili žrtvama, oni su se poklonili genocidnom monstrumu u liku RS-a.
Crkveno blagosiljanje genocida
Umjesto da kao svi normalni ljudi i narodi tu godišnjicu izkoriste da osude taj genocidni projekat, pruže ruku izvinjenja Bošnjacima i zatraže od njih oprost i pozovu na pomirenje, oni otvaraju stare rane i produbljuju neprijateljstvo. Jer, taj datum predstavlja početak genocida nad Bošnjacima i zato bi ga najprikladnije bilo obilježavati kao Dan bosanskog sjećanja na genocid, a ne dan slavljenja genocida. Takvu sadističku seansu može prirediti samo satana (iblis, šejtan) i u njegovom satanskom (šejtanskom) kolu mogu igrati samo satanski (šejtanski) sinovi. Drugačije se ne može shvatiti to orgijanje po krvi i kostima stotina hiljada masakriranih civila Bošnjaka i Hrvata. Uspili su, nažalost, obenđijati i biskupa Komaricu da se uhvati u to kolo s nečastivim. Želim i dalje vjerovati da taj Komaricin salto mortale nije njegov dobrovoljni izbor. Jer, RS je samo eufemizam za “genocidni entitet” i “entitet masovnih grobnica”. Sam kolovođa fizički nije bio prisutan, jer se tom sotoni upravo sudi u Hagu za genocid što ga ovi proslavljaju. Ali njegov duh, kao i svih ovih postdejtonskih godina, lebdio je nad njima. Dovoljno je citirati samo velikosrbskog pravoslavnog vođu, patrijarha Irineja, koji je na toj šovinističkoj procesiji rekao: „Neka je sretan ovaj dan i neka je blagoslov Božiji na narod i “republiku srpsku”, najmlađu srpsku državu.“ Zar se treba čuditi šovinističkom divljanju, odnosno srbovanju, velikosrbskih junoša kad im duhovni vođa blagosilja genocid.
Nije se teško prisjetiti da je na tom neustavnom skupu srbskih poslanika na Palama, koji su prekršili zakletvu datu u Skupštini SRBiH i skovali antidržavnu zavjeru, genocid je jasno nagovijestio njihov politički lider, crnogorski Srbin Radovan Karadžić, koji je sâm sebi namijenio i dodijelio ulogu epigona vožda srbskog ustanka Karađorđa. Na toj skupštini Karadžić je jasno kazao da oni rade posao koji je započeo Karađorđe prije 200 godina. Proglašenjem “srbske republike BiH” dovršava se Karađorđev ustanak koji traje neprekidno 200 godina i da stvaranje nove srbske države znači dovršetak Karađorđevog ustanka, rekao je Karadžić. Za tih 200 godina Srbi su izvršili deset genocida nad Bošnjacima sa milionskim žrtvama. Svih tih stoljeća oni su vješto i umješno to zataškavali, a Bošnjaci nečasno, ponizno i suicidno šutili. Ali o tome postoje sjećanja, postoje materijalni dokazi i argumenti, koji će se kad-tad iznijeti na svjetlo dana. Tada je započelo krvno neprijateljstvo ovih naroda, samo što to Bošnjacima niko nije rekao. I ono je ovim projektom nastavljeno. Očito je Karadžić tako sebi odredio ulogu savremene replike Karađorđa, a sljedstveno tome, Dodik se uživio u ulogu Miloša Obrenovića, koji je od sultana izposlovao autonomiju za kneževinu Srbiju u okviru Osmanskog carstva, koja je međunarodno legitimirana na Berlinskom kongresu. Tako je pravoslavna Srbija tada postala granična pokrajina Otomanskog carstva prema kršćanskoj Evropi, a dotadašnja granična pokrajina, muslimanska Bosna, predata je kršćanskoj Austro-Ugarskoj na upravljenje i “europeizaciju”. (Podsjetimo, sultan tu istu autonomiju nije dao Bošnjacima pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića, nego je krvavo ugušio taj pokret i zbog specifične geografske pozicije serhat-Bosne, kao graničnog vilajeta prema kršćanskoj Europi, ali i zbog nediplomatski osione i avanturistički kratkovide politike bosanskog vodstva.
Hronika smrti
Za Bošnjake je to bio početak, marquezovski rečeno, “hronike najavljene smrti”. U cilju stvaranja ekskluzivne srbske paradržave na multietničkom bosanskom tlu, sa Bošnjacima kao najbrojnijem, autohtonom, temeljnom narodu, ta paraskupština je 12. maja te godine usvojila politički dokumenat, čijih šest tačaka o ciljevima te paradržave, ako bi se proveli, tadašnji zapovjednik srbske paravojske Ratko Mladić, okarakterisao je kao genocid. Međutim, u tajnosti su uveliko trajale oružane pripreme za ostvarenje tih ciljeva. Svi mi koji smo bili očevidci i koji smo, na sreću ili nesreću, preživili sjećamo se i svjedočimo, a i kamere tadašnje TV Sarajevo su to zabilježile, kada je nakako u to vrijeme, regularna sarajevska milicija zaustavila jedan kamion na Bistriku, na zaobilaznici iznad Sarajeva prema Palama. Vozač im je pokazao nalog na kojem je stajalo da prevozi banane, a kad su podigli ceradu, vidili su krcatu karoseriju sanducima granata. Podsjetimo se, te godine počinjen je genocid na cijelom prostoru BiH koje su srpske paravojne snage izvele uz pomoć početničene JNA. Bijeljina, Brčko, Bratunac Vlasenica, Višegrad, Zvornik, Sarajevo, Prijedor, Kozarac, Gradiška…i, kao katilska kruna, genocid u Srebrenici. Genocid je počinjen uz podržku i blagoslov “majčice Srbije”, što je nedvosmisleno utvrio Međunarodni sud pravde kao najviša svjetska pravna institucija. Internacionalni sud pravde je 26. februara 2007. godine svojom pravosnažnom presudom u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore proglasio Srbiju krivom za zločin nesprječavanja genocida u Srebrenici. U presudi stoji: „Srbija je prekršila obavezu da spriječi genocid na što je bila obavezna na osnovu Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, koji se odnosi na genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine.” Sud je potvrdio da su genocid u Srebrenici počinile vlasti i institucije “republike srpske”, posebno Vojska (VRS) i Policija (MUP) “republike srpske” i da je Srbija imala obavezu da to spriječi. Vrijedi ovom prilikom ponoviti i stav američkog exambasadora Charlesa Englisha (Čarls Ingliš): “Dva genocida su se dogodila na tlu Evrope u proteklih 70 godina, a jedan od njih je počinjen u ime”republike srpske”. To je činjenica i neće se promijeniti.“ I Europska unija se postidila zbog nečinjenja pa je, da bi saprala nečistu savjest, Evropski parlamenat proglasio 11. juli kao evropski Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. U samoj Bosni to nisu dozvolili rečeni “satanski sinovi” pomoću entitetskog glasanja, koje cementira tu “srbsku državu”, što bi rekao Kačavenda: „Danas, hvala Bogu, živimo u slobodnoj srpskoj državi, pravoj srpskoj državi.“ Zna se od koga slobodnoj!
Ko je koga izradio, a ko koga odradio
SDS-ovi četnici čestitali su SNSD-ovim četnicima da su dobro odradili ovaj posao (svečarsku ceremoniju) za njih i njihovo već dvadestogodišnje čedo. Sa srbskim granatama u bosanski jezik ušao je i glagol odraditi, ali ne u svom prvobitnom značenju, radeći naknaditi, platiti, nego u prenesenom, kao svojevrstni eufemizam za mnoge neljudske čine, nečovječne akte, gotovo kodna oznaka nekog nedjela. Ulazio je u javni obticaj uglavnom iz vojnog miljea kao ratni terminoložki trofej. Njime je otvoren eufemistički proces da bi se izbjeglo surovo i teško, strahvično značenje: odradili (tj. uništili) bunker, „odraditi (tj. pobiti) zarobljene Srebreničane po kratkom postupku“ – bila je jedna od usmenih Karadžićevih naredbi u supertajnom razgovoru sa Mladićem u sjedišću SDS-a, u Bratuncu, kako je nekoć javno posvjedočio Dodik. Škorpioni će odraditi bjegunce kod Trnova, dogovoreno je u Srbiji pod Stanišićevim okriljem. Odradili smo Predsjedništvo, raportirao je pukovnik Vukašinović Mladiću, nakon njegove naredbe: Ispalite jedan plotun na Predsjedništvo! Možda je baš zato ovaj glagol omražen i neprihvatljiv bosanskom pjesničkom akademiku Abdulahu Sidranu, koji se na svojoj književnoj večeri početkom proteklog decembra u sarajevskom Kamernom teatru 55, dotaknuo jezičkih pitanja. On je zamolio posjetioce da upotrebljavaju ovaj glagol samo u osnovnom, gori navedenom značenju, kao što je i u Rječniku JAZU, a nipošto u novokomponovanim značenjima, "od čega se ježi". Dvije prisutne djevojke u publici kroz smijeh su provjerile kako funkcionira taj glagol: On je nju odradio, rekla je jedna pa su se obadvi glasno nasmijale. Ovaj glagol, hotili to mi ili ne, našao je već svoje mjesto u javnom diskursu pa bilježimo ovih dana da ljekarka u fočanskoj bolnici, povodom ranjavanja višegradskih policajaca, na koje je naletio bjegunac Ramadan iz K. Mitrovice, bježeći izprid potjere iz Sarajeva, izvijestila javnost da su povrijeđeni van životne opasnosti i da se vrši medicinska obrada: Dijagnostika: dio odrađen, dio u toku, a novinar državnog radija dan kasnije izvješćuje da je neka osoba "odradila jednu zanimljivu konferenciju protiv dopinga u Travniku". Titlovani (hrvatski) prijevod u jednoj krimi-seriji je glasio: Nije bilo operacije za odraditi.
Slično ovome glagolu i glagol izraditi sve više se probija u javni diskurs u prenesenom značenju, mada je početno u takvoj upotrebi bio samo u slengu (obmahnuti, privariti), a ne osnovnom: dovršiti izradu; naraditi se. Tako ovih dana bilježimo naslov u jednim novinama povodom razporeda stranačkih fotelja u Vijeću ministara: Kako je 'izrađen' Martin Raguž.
Kao šef parade, Dodik je odlikovao mnoge, među njima srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, a mnoge “zaslužne” i nije, kao što je nekadašnji Šešeljev četnički zamjenik Tomislav Nikolić, koji smatra da je prije on trebao dobiti odlikovanje od Dodika, nego Tadić: „Ne samo ja, ima još ljudi u drugim političkim partijama (u Srbiji), zaslužnih za stvaranje i očuvanje RS“, rekao je Nikolić, a prenijeli mediji. (Samo toliko ovom prilikom o učešću Srbije u genocidu) Karadžić nije dobio orden, jer je u Hagu na suđenju pred Hažkim tribunalom za genocid, ali je njegov orden ostavljen da se nekad okači na spomenik usred Banjaluke tom samozvanom ovovremenom Karađorđu. Karadžićevim jezikom rečeno, kao što Karađorđev ustanak nije završen, tako ni genocid nije prestao. Samog Dodika odlikovao je ruski ambasador Harčenko, da ne bi bilo nikakve zabune ko stoji iza svega.
(SDA-ovi) generali poslije bitke
Nije bilo adekvatnog odgovora države, koju su upravo srbski predstavnici u državnim organima uspili paralizirati. Posebno je znakovito da su izostale pravovremene reakcije bošnjačkih predstavnika u vlasti, kao i demokratske javnosti i, što dodatno začuđuje, i nevladinih organizacija. Sa naknadnom pameću nešto su u nekim medijima smrsili esdeaovske perjanice Izetbegović, Tihić, Genjac, i još poneko, ali samo zato da bi prid (bošnjačkom) javnošću našli alibi i opravdavali svoju nesposobnost, lažni patriotizam i nezaslužene privilegije u vlasti. Ti “generali poslije bitke” znaju samo kukavički pobacati koplja u trnje. Esdepeovac Svetozar Pudarić, aktuelni dopredsjednik Federacije nije mrmljao, nego je jasno rekao da se kao Srbin ne ponosi eresom i tom proslavom, kao ni zločinima. Ali nije nikako rekao da to osuđuje. Ne ponosi se, ali ih nije ni osudio, mada je to bio pravi povod da ih Pudarić javno i nedvosmisleno osudi. Jedino bi se kao svijetli primjeri mogle izdvojiti reakcije nekih internet-portala i novinarski prilog Sinana Šarića, “60 minuta specijal”, na Federalnoj televiziji.
Sve se to događa nakon iznuđenog dogovora o uspostavi vlasti na državnom nivou i presabiranja ko je koga izradio, a ko koga odradio. Iako je to (namjerno) nadmudrivanje i bezvlašće trajalo više od godinu dana, takav dogovor, ako se provede, imat će katastrofalne i nepopravljive posljedice po položaj Bošnjaka u vlastitoj zemlji. Ovim dogovorom Bošnjaci ne dobijaju ama baš ništa, samo ogromno dobija velikosrpski projekat. Političkoj klasici pripada premisa da je za preuzimanje vlasti u nekoj zemlji potrebno prvo uzeti medije i novac. A Srbi su upravo to uradili: uzeli su državno ministarstva finansija i trezora i međunarodne trgovine i ekonomskih odnosa te Regulatornu agenciju za komunikacije. Kada se tome doda glavna policijsko-sigurnostna agencija (SIPA) te Ministarstvo civilnih poslova sa dvanaest resora koji pokrivaju najvažnije aspekte unutrašnjeg funkcioniranja zemlje i društva, jasno je ko će ubuduće vladati Bosnom, a kako i na čiju štetu, vidili smo iz predhodne analize. Čak ni to nije najgore za Bošnjake. Gore od toga je što su bošnjački predstavnici, pod ucjenom da se formira državna vlast, prihvatili podvalu da se u paketu sa formiranjem Vijeća ministara prihvate i izmjene ključnih zakona, kao što su Zakona o popisu stanovništva i o sistemu državne pomoći, s tim da je u Zakonu o popisu stanovništva, “usaglašeno je da ostaje tekst usvojen u Predstavničkom domu PSBiH uz brisanje člana 48.” A upravo je taj član posljednji pravni mehanizam koji sprječava legalizaciju stanja nastalog genocidom, etničkim čišćenjem i protjerivanjem nepoželjnog stanovništva. To bi bilo isto kao kad bi se RS odrekla entitetskog glasanja. Taj zakon već nekoliko godina blokiraju predstavnici RS u Parlamentu BiH upravo zbog člana 48, kojim je predviđeno da se pri formiranju vlasti primjenjuju rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine “sve do potpunog provodjenja Aneksa sedam Dejtonskog mirovnog sporazuma”. Ali predstavnici RS-a ultimativno su tražili da se iz zakona eliminira član 48. i da se od izbora 2014. godine primjenjuju rezultati popisa iz 2012. godine. Time bi se definitivno legaliziralo stanje etničkog čišćenja i genocida u RS-u i trajno ograničio životni prostor Bošnjaka, ali i ukinulo ključno pravo po Dejtonskom ustavu da se preostalom bošnjačkom i hrvatskom stanovništvu u RS sačuva predratni omjer učešća u lokalnim organima vlasti, barem u izvršnim organima. Ako bi se obavio etnički popis u Bosni i Hercegovini u 2012. godini, onda bi to značilo da će se ubuduće u svim statistikama uknjižiti rezultati genocida pa bi tako Brčko, Bijeljina, Srebrenica, Zvornik, Višegrad, Foča, Banjaluka, Prijedor i statistički postali srpski gradovi. Tim popisom uknjižila bi se još jedna etapa širenja Srba na račun Bošnjaka, i početak planiranja naredne etape, kako je to uvijek dosad bivalo u srbsko-bosnjačkoj historiji.
Fenomen srpske genocidnosti i bošnjačke suicidnosti
Završetak jednog genocida bi značio početak slijedećeg, prvo u vidu političke pripreme, a potom i vojne egzekucije na terenu, kroz masovni pogrom i pomor, koji su poznati još od Karađorđa i Njegoša kao “istraga poturica”, prevedeno u savremeni vokabular kao “etničko čišćenje”. U tom kolopletu bošnjačko-srbskih odnosa, koji su vijekovima razvijali u življenju ovih naroda u susjedstvu i skoro pola milenija u okviru zajedničke države, Otomanskog carstva, neki uočavaju dva uzajamna fenomena: fenomenologiju srbske genocidnosti i fenomenologiju bošnjačke suicidnosti. Srbi su jedini narod u povijesti koji se sadistički diči nasiljem i zločinima nad komšijama i koji slavi genocid, od epskih pjesama do mitova i kvazihistoriografije. To je civilizacijski izraz njihovog kulturnog modela, oblikovanog tokom ta “dva veka Vuka” i Karađorđa. Nasuprot njima, za Bošnjake je vezan još nevjerovatniji fenomen. Historijanepoznajenarodkojegje, nedvaputa, negodesetputa, jednateistegujaujelaizjedneteisterupe. Jer genocid nad Bošnjacima vrši se u kontinuitetu već 200 godina i to ga vrše Srbi i Crnogorci uz blagoslov i pomoć ostale pravoslavne sabraće, prije svega “velikog brata”. Takvunevjerovatnu činjenicunemožeprihvatiti, čak, niGinisovaknjiganajnevjerovatnijihstvari. Još jenevjerovatnijedase taj narod, kako-tako, održaou životu, čak štaviše, prilježnosepripremazajedanaestigenocidilisuicid, svejedno. Zato je za Bošnjake takav “Dogovor o formiranju Vijeću ministara” ravan paljanskoj deklaraciji o proglašenju “srbske republike BiH”, kojom je počela srbska agresija na BiH i počinjen genocid nad Bošnjacima. Jedina alternativa za obstanak Bošnjaka je povratak na Ustav Republike Bosne i Hercegovine i privođenje “genocidnog entiteta” u ustavno-pravni poredak Republike BiH.
