Piše: Safet Kadić
Uz cestu na istočnom izlazu iz Sarajeva prema Palama stoji saobraćajni znak sa nadpisom: Odiđed. Vrsta znaka upućuje da se radi o imenu lokaliteta, ali šta on znači, pitaju se brojni prolaznici, domaći i strani turisti? Europljanima ova neobična riječ ionako ništa ne znači, ali Balkance odmah zaintrigira njezino značenje i etimologija.
Tragajući za tim odgovorom i laiku je lahko uočiti da se radi o složenici, sastavljenoj od odi– i –đed. Drugi dio ove očigledne složenice nekako uspivaju odgonetnuti, znajući da Karadžićevi sljedbenici očevog oca nazivaju đed, sh. književno djed, kao što tog istog predka Bošnjaci tradicionalno imenuju kao did (ili dedo, prema orijentalnoj posvojenici dede); Hrvati i oni Bosanci koji su konvertirali u ijekavski kao djed; Srbi kao deda, po uzoru na Bošnjake, a razpolućeni Bošnjaci Sandžaka i druge Sandžaklije svetroje. Ova riječ (děd; ě< ie.ē) predstavlja “indoevropski, praslavenski i sveslavenski naziv za očeva i materina oca”. Ali šta je sa prvom sastavnicom ove složenice odi-, koja kao samostalna riječ ne postoji ni u jednom riječniku ni kao leksički korijen iz kojeg bi se mogle izvesti druge srodne riječi. Pa odkud, onda, u ovoj složenici taj glasovni sklop brez značenja?
Misterija biva riješena čim se zaviri u necenzuriranu historijsku i toponomastičku literaturu grada i okoline i naiđe na toponim Hodidid te već na prvom koraku odkrije da je blasfemična riječ Odiđed najobičniji karadžićevski brđansko-istočnohercegovački kalk (prevedenica) bosanske riječi Hodidid, dakle mjesto gdje se nahodi (nalazi, obitava) vrhovni vjerski poglavar bosanskih krstjana, Veliki Did bosanski. Uviđamo da prvi dio te složenice čini leksički korijen glagola hod-i-ti kao i brojnih drugih riječi tvorenih od njega (hod, hod-iti, pohod-iti, razhod (razhodovna strana budžeta), mimohod, podhod, izhod, izhodišće, nahođenje (<nahod-jenje), prohod, prihod, zahod, hodnik, predhodnik, dohodak, hodočastnik, hodoljublje, prohodnost, neobhodnost, uhoda, uhod-iti, itd, itd., ali da mu je u kalku amputiran glas h. Hod-i-ti je sveslavenska i praslavenska riječ (sinonim: laziti), koju su naslijedili i izvorno sačuvali Bošnjani, sukladno ‘zakonu haka’ u svome bosanskom jeziku, a slavenizirani balkanski vlasi, kao Romani, koji nisu imali glasa h u svom glasovnom sistemu, shodno svome principu gluvizma, preuzeli kao od-i-ti. Ta fonetska pojava prisustva glasa i foneme h u praslavenskim riječima kod jednih (Bošnjaci) i odsustva kod drugih (slavenizirani i srbizirani vlasi) poznata je u bosnistici pa i serbokroatistici. I u drugoj sastavnici složenice Odiđed uviđaju se velike fonetske i fonoložke promjene u odnosu na izvorno Hodidid. Došljaci su jednostavno značenje starobosanske riječi did “prekopirali” u svoj jezik kao đed, budući da su praslavenski glas ‘jat’ izgovarali kao je da bi u izgovoru, potom i u pisanju, d jotovali u đ i dobili đed.
Imenom Hodidid drevni Bošnjani nazivali su najstariju poznatu sarajevsku utvrdu na iztočnom izlazu prema Romaniji, u mjestu Bulog (<Bulagaj, vjerovatno bosansko-turski kompozit od tur. bul <bulbul i bos. gaj ili tur. bol, prostran, širok, obilan i bos. gaj – gaj je veoma raširen slavenski toponim u značenju ‘mala šuma’), koje je bilo, kako navodi historičar Hazim Šabanović, “veliko i dobro naseljeno podgrađe pod gradom Hodididom, koje je 1459. godine spalio bosanski kralj Tomaš prilikom pokušaja da oslobodi Hodidid od Turaka.” Ne samo da nije uzpio vratiti Hodidid pod svoju vlast, koji je osmanlijska posada zaposjela mnogo ranije, nego je ovaj nesretni bosanski kralj dvije godine potom izgubio glavu od rođenog sina, a četiri godine kasnije i njegov sin, posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, izgubio je i glavu i Bosnu od sultana Fatiha, nakon što je po nagovoru pape i Ugara jednostrano razkinuo ugovor o plaćanju danka sultanu i odbio dati “caru carevo”, a papa mu nije pomogao da se odbrani. Dizdar utvrđenog grada Hodidida do 1463. godine, kada je Bosna zvanično pala pod vlast sultana, bio je hadži-Mehmed, a tada je dat silahdaru Isa-begovom Kemalu, zajedno sa timarom Oruča i Ilijasa, navodi Šabanović. Tvrđava Hododid ubicirana je na mjestu koje se danas zove Gradište, a izvorno bosanski Gradišće, u blizini sela Hodidid, sada Odiđed, što je čista blasfemija. Originalni naziv Hodidid nalazi se u svim sarajevskim siđilima i povijestnim kartama, sve do velikosrbske okupacije Bosne 1918. godine. Tako je jedan povijestni bosanski toponim, kao ekskluzivni jezički spomenik, lingvocidnom alhemijom i nasiljem, svojstvenom okupatorima, pretvoren u jezičku nakaradu, kojim se poništava izvorno naslijeđe domicilnog stanovništva. Toponimocid predhodi, a često i nastavlja genocid nad jednim narodom.
Kako je bilo moguće ovakvo toponimocidno nasilje usred Bosne. Odgovor je jednostavan. Tako što genocidna vlast, legalizirana u Dejtonu, na okupiranim bosanskim teritorijama, samovoljno vrši etničko čišćenje Bošnjaka odstranjivanjem njihovih izvornih toponima, slikovito rečeno, strugajući kamama i bagerima sa lica zemlje Bosne sedimente njihova duha i jezika, kao kad bi se hiruržkim skalpelom pokušalo odstraniti pigmenat sa lica čovjeka, a to je nemoguće, jer je on, kao što znamo, sadržan u njegovom genomu. Ako je jezik rodno mjesto duha, onda su toponimi sedimenti toga duha kao jezički spomenici jednog naroda na njegovom etničkom stanišću, u njegovoj postojbini kao što su bosanski toponimi, zapravo, sedimenti bosanskog duha na povijestnom prostoru Bosne, kojim je obilježen etnički prostor Bošnjana/Bošnjaka/Bosanaca na svojoj zemlji, koji neporecivo svjedoče o njihovom postojanju, životu i trajanju. Jer toponimi su emanacija i najautentičniji biljezi topologije bosanskog duha. I zato je očuvanje i zaštita bosanskih toponima kulturno pitanje prvog reda za bosanske vlasti. O važnosti toponima govori i činjenica da su toponimi, kao univerzalna kulturno-civilizacijska baština planete, pod zaštitom UNESCO-a. S druge strane, prvo za čim posegnu osvajači na zaposjednutoj teritoriji jeste promjena toponima da bi je posvojčili. Zato je potrebno javno apelirati da se stane ukraj toponimocidu, kao osmišljenom neprijateljskom projektu neoružanog ubijanja Bosne i poništavanju njenog milenijskog identiteta. Takav neciviliziran gest skrnavljenja i uništavanja toponima, kao izvorne baštine Bošnjana/Bošnjaka/Bosanaca, mogu napraviti samo drzki primitivci skučenog uma poput đikana mada se neki od njih kite naučnim titulama. Ova toponomocidna hujdurma nije mogla proći bez glavnog jezičkog bosa na Palama, Miloša Kovačevića, rodom iz Mladićevog uložko-kalinovačkog kraja, odakle mu je i vjerovatni jezički pomagač, rusista Branko Tošović. Često se riječ đikan koristi kao eufemizam za riječi hajduk ili četnik, dakle razbojnik (bandit), ubica, koljač, krvnik (katil), zločinac, fašistoidni šovinista. Nedavno je u emisiji Duške Jurišić na FTV Enver Kazaz nazvao Miloša Kovačevića ‘obrijani četnik’. Poznajem Miloša, ali ne znam da li se on uobće brije, za razliku od Tošovića koji se nikako ne brije.
Đikani ne vole da ih se zove đikanima iako se ponašaju đikanski i prave đikanluke, ali ima novokomponovanih đikana koji vole da su đikani. Među najvatrenije đikane i najdrastičnije đikanluke spadaju inicijatori krivotvorenja ličnog imena, antroponima, jednog od najznačajnijih Bošnjana: Kulinovog Velikog bosanskog sudije Gradiše u karadžićevsko Građeša, koje su, potom, po takvom falsifikovanom imenu dali naziv jednoj ulici u Zenici: Ulica Velikog bosanskog sudije Građeše. Tip imena Građeša absolutno nije postojao niti je mogao postojati u srednjevjekovnoj Bosni, a ni poslije, ne samo s obzirom na datiranje sugerirane jezičke pojave i procesa u ovom imenu nego i s obzirom na jezički areal, što može potvrditi i arealna lingvistika. Ono je antroponimocidno katapultirano iz neke đikanske glave u daleko bosansko srednjevjekovlje da bi ga se oskrnavilo i obezčastilo destrukcijom identiteta, kao što je u nekim vremenima bilo strgavanja zara s lica bošnjačkih žena. S druge strane, imena sa sufiksom -iša, poput našeg sudije Gradiše, bila su veoma česta, kao što su: Grubiša, Tvrdiša, Budiša, Radiša, a ne treba zaboraviti da je i jedan bosanski kralj nosio takvo ime: Dabiša. Nije ostavljeno na miru ni Gradišino stolno mjesto narodnog imena Gradišće, mnogo starije od Zenice, koje se nalazi sjeverno od nesretnog zeničkog naselja Tetovo, koje se guši u otrovnom dimu mitalovih metaluržkih pogona. U medijima i na vozilima gradskog prevoza već se uvodi falsifikovano ime po starocrkvenoslavenskom modelu afiksacije kao Gradište. To su novokomponovani đikani, polupismeni kompleksaši niže vrijednosti, koji suicidno uzimaju sve tuđe kao bolje i “naprednije”, ritualno prinoseći žrtvu Vuku i vapeći da budu đikani.
