Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odgovorio je na reagovanje Mitropolije crnogorsko-primorske SPC na njegov intervju za RTCG, navodeći da bi “ustavotvorci” iz MCP htjeli da propišu i da ga poduče šta su teme dozvoljene predsjedniku države.
Podsjećamo, iz MCP su reagovali na intervju predsjednika, poručujući da bi bilo bolje da politiku vodi mimo crkvenih tema, te da je “bestidna laž o navodnom učešću sveštenstva u ratnim zločinima ratovima 90-ih”.
Odgovor predsjednika Crne Gore prenosimo u cijelosti:
“‘Ustavotvorci’ iz Mitropolije crnogorsko-primorske htjeli bi da propišu i da me poduče šta su teme dozvoljene predsjedniku države.
Nijesu ubjedljivije mogli da potvrde moje ocjene o bespravnom, vansistemskom, demokratskom i multivjerskom društvu neprimjerenom odnosu crkve Srbije i posljednje dvije Vlade Crne Gore, izabrane nakon našeg “oslobođenja” 30. avgusta 2020. godine.
Zato, da podsjetim:
Obaveza je, ne samo pravo predsjednika države da govori i to veoma određeno o svakom ko pokušava da negira državni, nacionalni, kulturni i vjerski identitet države na čijem se čelu nalazi. Da govori protiv onih koji tvrde da je Crna Gora isto što i Šumadija; da su Crnogorci komunistički nakot i kopilad; da u današnjoj, dakle građanskoj Crnoj Gori Srbi žive lošije nego u Pavelićevoj NDH, te da je crkvi Srbije u Crnoj Gori danas teže nego pod Osmanlijama.
Obaveza je Predsjednika da digne glas protiv nasilničke prakse crkve Srbije da zloupotrebom državnog aparata sile brutalno ruši najsvetije vrijednosti društva u kojem tobože ostvaruje Božju volju – da osvajački, helikopterima Vojske Jugoslavije gazi viševjekovni međuetnički sklad na Rumiji i da helikopterima žalosne Vlade Crne Gore gazi dostojanstvo i ponos Cetinja i Crnogoraca.
Predsjednik ne treba samo da govori nego i da predano radi protiv svih koji pokušavaju da ukradu istoriju Crne Gore, lažima o tobožnjem 800-godišnjem kontinuitetu crkve Srbije u Crnoj Gori, dok joj je matična država Srbija priznala kontinuitet u trajanju 186 godina. I koji bi željeli da nam otmu istoriju tako što će nam, uz svesrdnu pomoć dvije poslednje Vlade Crne Gore i njihovih falsifikata – Zakona o slobodi vjeroispovijesti i tkz. Temeljnog ugovora danas oteti kulturno, istorijsko i sakralno nasljeđe Crne Gore.
A prije svega Predsjednik države mora da govori i da radi protiv onih koji u crnogorskom slobodarskom društvu i državi časne tradicije hrišćanske i istočno-pravoslavne crkve, duge i ponosne državotvorne istorije Cetinjske mitropolije-Crnogorske pravoslavne crkve, istorije časnih patriota, crnogorskih sveštenika i njihovih familija, dakle u takvoj Crnoj Gori za svece proglašavaju zlikovce i koljače nevinih žena i djece-Macu Vukojičića i Slobodana Šiljka i u takvoj Crnoj Gori danas većinu pravoslavnih sveštenika uvozimo. A preporuke za bogosluženje i čistu mantiju crnogorskog sveštenika su im prethodna iskustva iz BIA, 63. padobranske divizije ili neke n-te genocidne, iz ratova 90-ih. Treba li ćutke da ih pustimo da, nakon što su nacionalističkim zaluđivanjem nesrećni narod protjerali sa svojih vjekovnih ognjišta iz raznih krajeva bivše domovine i nakon što su nezasluženo utočište našli pod mantijom crkve Srbije u Crnoj Gori, da sada tim istim otrovom truju i smjerni narod građanske Crne Gore?
Neće moći. Nego, veoma glasno: i riječju i slikom, da bi svakom bilo jasno ko govori istinu, a ko bezočno laže. I tako, sve dok ne shvate da nijesu u srpskoj provinciji nego u građanskoj i evropskoj Crnoj Gori, sa hiljadugodišnjom državnom istorijom. Čije je važne stranice ispisala Autokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori-Crnogorska crkva.”
