Odbijanje zahtjeva za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid, pored Saveza za promjene koji je ovaj potez Haškog tribunala već proglasio vlastitom pobjedom, s oduševljenjem je dočekao i predsjednik RS-a Milorad Dodik, ali i Dragan Čović, koji je svojim odbijanjem da podrži reviziju bio možda i jedna od najzaslužnijih osoba što je zahtjev u konačnici odbijen.
Tim povodom dva vjerna politička partnera danas su održala sastanak na kojem su se, između ostalog, usaglasili da će nakon „avanture s revizijom presude“ biti teško sarađivati s bošnjačkim predstavnicima u BiH, oosbito s Bakirom Izetbegovićem. Na ovaj način Čović i Dodik zapravo su suptilno poručili da očekuju da na mjestu političkog lidera bošnjačkog naroda neko zamijeni Bakira Izetbegovića, i to neko ko će biti popustljiviji i tolerantniji prema zahtjevima druga dva naroda.
Zanimljiva je također percepcija političke realnosti u BiH od strane dvojca Čović-Dodik koji sličan problem za saradnju i napredak naše zemlje nisu vidjeli u nelegalnim referendumima i kršenjima odluka Ustavnog suda, dok je zahtjev da se sazna puna istina o genocidu u Srebrenicu pred najvišom svjetskom sudskom instancom, odjednom postao krimen zbog kojeg tvrde da je teško sarađivati u budućnosti .
No, ukoliko Bakir Izetbegovića za Dodika i Čovića prestaje biti poželjan partner za saradnju, postavlja se pitanje koga bi oni na njegovom mjestu voljeli vidjeti?
Teško da bi na Izetbegovićevoj stolici voljeli vidjeti nekog od predstavnika stranaka ljevice u BiH, s obzirom da su oni posljednjih mjeseci najžešći kritičari politika HDZ-a BiH i SNSD i njihovih udruženih napora na slabljenju države. Istovremeno su zamjerali i bošnjačkom lideru Izetbegoviću da je pretjerano popustiljiv, osobiti prema Čoviću kome je “dao više nego mu pripada”.
Osim toga u strankama ljevice, dvostrukom izboru Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva i formiranju platformaške vlade 2010. godine pod vodstvom SDP-a , HDZ BiH vidi najgrublji primjer kršenja izborne volje Hrvata.
Ipak, na bošnjačkoj političkoj sceni egzistira jedan političar koji u djelovanju Dodika i Čovića nikad nije vidio poseban problem, niti su njihovi potezi, od kršenja odluka Ustavnog suda, preko najave raspada države, zagovaranja trećeg entiteta do odbijanja da podrže reviziju, bilo od njega ili njegove privatne novine nailazili na pretjerane osude i kritike. Naprotiv, često se hvalio dobrim odnosima s Čovićem i Dodikom te isticao kako je on upravo čovjek koji može biti politička spona u BiH. Riječ je, dakako, o Fahrudinu Radončiću.
S obzirom na blagonaklon odnos koji, s jedne strane, godinama gaji prema Čoviću i Dodiku te, s druge, beskompromisno i brutalno obračunavanje s bilo kojim bošnjačkim političarem koji mu se našao na putu, jasno je da bi za osovinu Dodik-Čović idealan partner bio lider SBB-a Fahrudin Radončić.
Zapravo, ovaj plan o ustoličenju Radončića kao bošnjačkog lidera, uz velike nade Dodika i Čovića, trebao se odigrati 2014. Vjerujući pogrešnim izvorima, Radončić je smatrao kako će biti izabran za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, a SBB postati najjača stranka u Federaciji. U tom cilju je bilo planirano da se na državnom nivou formira vlast između SNSD-a, SBB-a, DF-a i HDZ BiH, u čemu leži i razlog zbog čega je DF odustao da jako ime predloži za hrvatskog člana Predsjedništvu. Ipak, plan je izjalovila izborna volja bošnjačkog glasačkog tijela koje je najviše glasova dalo SDA. Ova stranka je potom odlučila da za svog partnera na državnom nivou umjesto SNSD-a izabere Savez za promjene, čime je Dodikov, Radončićev i Čovićev plan osujećen.
Da je Radončić, za razliku od Izetbegovića, poželjan partner, Čović je potvrdio i prije nekoliko dana kada se susreo u Mostaru s liderom SBB-a. Nakon ovog sastanka, ni Radončić ni Čović, nisu imali niti jedan prigovor koji bi uputili jedan drugom, niti su spomenuli barem jedan problem oko čijeg rješavanja imaju različite stavove. Dapače, rekli su da je suradnja dvije partije na zavidnoj razini, što u podtekstu znači da ove dvije partije imaju vrlo bliske, čak podudarne političke ciljeve.
Ipak, s Radončićem kao bošnjačkim liderom, Dodik i Čović bi u vlasti imali mnogo poželjnijeg i kompromisima sklonijeg partnera. A u tom slučaju, ni treći entitet, čiju ideju Radončić nikada nije naročito spominjao, a kamoli osuđivao, ne bi više bio tako dalek cilj.
