S predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom sastao sam se 21. avgusta u Aleksandrovcu kod Laktaša, mjestu kraj Banje Luke u kojemu on, zajedno sa svojom obitelji, živi. Susreli smo se i prije dvije godine, uoči općih izbora u Bosni i Hercegovini, a sada sam ga posjetio mjesec dana uoči referenduma o Danu Republike Srpske. Danas mi se Milorad Dodik čini još mrvicu samouvjerenijim i optimističnijim nego što je bio uoči općih izbora u BiH, kada smo se družili skoro pola dana i kada mi je izložio svoj veliki, životni plan osamostaljenja Republike Srpske.
Zamolio sam Dodika da mi, u najkraćim crtama, izloži što će se sve u Republici Srpskoj i BiH, vezano za referendum, dogoditi, i što sve on osobno, i njegova vlast u RS-u, u tom pogledu namjeravaju učiniti.
Scenarij je, otprilike, ovakav: Prvo, 25. rujna o.g. održat će se referendum o Danu Republike, na kojem će gotovo sto posto građana RS-a zaokružiti “za”. Drugo, tjedan dana nakon referenduma održat će se lokalni izbori u RS-u, koji će, po Dodikovim riječima, “determinirati političke procese” u najbližoj budućnosti. Treće, nakon toga Dodikova vlast u RS-u donosi zakone o Danu Republike, koji fiksiraju 9. siječnja kao dan kada je rođena Republika Srpska (riječ je o datumu 9. siječnja 1992.). Četvrto, dana 9. siječnja 2017. proslavit će se, pompozno i spektakularno. Peto, nakon svega toga, kaže Dodik, “idemo dalje, razgovaramo na nivou BiH i pritom odbijamo nametnuta rješenja”. A šesto, 2018… E, te prijelomne godine Bakir Izetbegović više neće biti član Predsjedništva BiH (jer će se te godine održati novi opći izbori u BiH, nakon kojih na najviše i najodgovornije funkcije u toj zemlji dolaze sasvim novi ljudi), a Milorad Dodik bi tada, ovisno o razvoju prilika i u BiH i mnogo šire, u Europi i svijetu, mogao aktualizirati dokument ili Deklaraciju pod nazivom “Republika Srpska – slobodna i samostalna budućnost i odgovornost”, što ga je njegova politička stranka, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), gromoglasno proglasila u Istočnom Sarajevu 25. travnja 2015. U Deklaraciji, u čl. 5, piše, crno na bijelom:
“Ukoliko do kraja 2017. godine ne bude vidljivih procesa i mjerljivih rezultata uspostavljanja pozicija Republike Srpske u skladu sa Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, Narodna Skupština Republike Srpske treba u toku 2018. godine raspisati referendum o samostalnom statusu Republike Srpske.” U čl. 6. istoga dokumenta piše ovo:
“Na osnovu rezultata referenduma, organi vlasti Republike Srpske shodno ulozi strane utvrđene Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, Federaciji BiH predložit (će) mirno razdruživanje i obostrano istovremeno priznanje.” A u članku 7. Deklaracije navedena je ovakva formulacija: “Da se na prostoru BiH od tada samostalnih država formira Unija država BiH, sa otvorenim granicama, slobodnim kretanjem ljudi i roba.”
Upitao sam Milorada Dodika što će se 2018., po njegovu mišljenju, doista dogoditi i kakav rasplet u toj “godini D” realno možemo očekivati.
Odgovorio mi je da su teorijski moguće tri mogućnosti.
Ostvarljiva opcija
Prva je opcija da se lideri BiH dogovore o nekoj relativno skladnoj budućnosti ipak, koliko-toliko, jedinstvene Bosne i Hercegovine. Zbog vrlo narušenih odnosa između triju konstitutivnih naroda u BiH (i njihovih vođa) ta se opcija čini najmanje vjerojatnom (ili praktički nevjerojatnom).
Druga je opcija da se, dogovorom lidera BiH, uspostave tri federalne jedinice u BiH, s dominantnim narodom u svakoj od njih, i s minimalnim funkcijama na zajedničkoj razini. A treća je opcija – kako mi reče Dodik – “da se raziđemo u miru”. Odnosno, “da budu tri države na ovom prostoru”. Po Dodikovim riječima, “sve tri opcije treba ozbiljno razmotriti kao mogućnost”.
Izvor: Hlobus
