Piše : Sead Omeragić / Patria
Stav vođa entiteta Republike Srpske i Republike Srbije je javno negiranje zločina genocida pa i Rezolucije o Srebrenici. Punih 
20 godina ti isti ljudi su javno negirali genocid, svakog dana u godini, gledajući u lice porodica žrtava. Sada zločin genocida negiraju pred javnošću svijeta koji takva vrdanja vidi kao ruganje pravdi.
Dodik negira genocid u Srebrenici, premda ga je već javno priznavao. Ivanić negira britansku Rezoluciju o Srebrenici i smatra je destabilizirajućom za BiH.
Karadžić, koji zbog genocida u Srebrenici i drugih teških zločina čami u Hagu, može biti ponosan na ovu dvojicu.
O pokajanju i pomirenju
Za dvadeset godina u medijima Srbije i RS-a nije izašao niti jedan ozbiljan tekst u kojem bi se priznao strašni zločin genocida.
Ako pravdu ne prihvata krivac, kakva je to pravda? Ako nema svijesti o počinjenom zločinu, kako će biti savjesti i najobičnijeg ljudskog pokajanja koje jedino vodi pomirenju.
Do sada su se u RS-u branili pričom da Bošnjaci žele politizirati genocid u Srebrenici, svjesno negirajući činjenicu da je sve te ljude ubila Miloševićeva i Karadžićeva zločinačka politika pravljenja velike Srbije.
Ako punih dvadeset godina nije u srpskim medijima na obje strane Drine objavljen niti jedan tekst o suštini i detaljima tragedije genocida, ko onda politizira zločin genocida u Srebrenici?
Ako se i danas pokušavaju ublažiti činjenice o genocidu u britanskoj „Rezoluciji savjesti“, šta je to nego brutalna politizacija zločina.
Nikolić je, čak, zamolio Putina da Rusija glasa protiv Rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a. Šta je to ako ne vrhunac politizacije zločina genocida. Planetarna ljudska tragedija se gura u nove blokovske podjele, u novi Hladni rat, u sve vrste političkih sukoba i podjela. Sve to, samo da se vlastitom narodu ne bi rekla istina. Jer, oni su dojahali u vlast pričama o poštenju, plemenitosti i potpune bezgrešnosti naciona kojem pripadaju.
Samo jednom se dogodilo da novinar u Banjoj Luci napiše tekst o jednom manje poznatom zločinu Vojske RS, a onda je u terorističkom činu napravljen doživotnim teškim invalidom.
Lideri Republike Srpske negiraju bosanski jezik i pravo na jezik, javno negiraju i bošnjačku naciju, pravo Bošnjaka na kulturu, na historiju, na ustavnu jednakost. Oni, nažalost, negiraju državu Bosnu i Hercegovinu jednako kao što negiraju genocid u Srebrenici.
Premijer Srbije Vučić češće pada u iracionalni politički sevdah: „Republika Srpska uvijek i jedino može da se osloni na Srbiju“. Odavno nismo čuli otvoreniju izjavu o negiranju države i podjeli BiH.
Dodik ulazi u sumnjiv proces historijskog revizionizma, Ivanić bi diplomatski ublažavao užas smaknuća 8.372 ljudska bića. I jedan i drugi kažu da to rade u ime pomirenja. Zar narodi ne bi trebali znati zbog čega i u ime čega će pomirenje doći? Dok jedni sahranjuju žrtve, drugi uporno i bezočno sahranjuju istinu.
Ima li suda za zločin genocida
Presuda za genocid u Srebrenici u Svjetskom sudu pravde (ICJ) u Hagu je obavezujuća. Zna se da taj sud svojim odlukama u sporovima mijenja granice država, daje rješenja koja se moraju poštovati u međunarodnom pravu. Odluke Svjetskog suda pravde ulaze u atlase, knjige historije, udžbenike za djecu…
Nakon svega, Dodik traži referendum o Sudu Bosne i Hercegovine, negira njegove odluke i svrhu postojanja.
Politika u RS negira zločin genocida u Srebrenici, a jednako negira i presudu Svjetskog suda pravde.
Već smo bezbroj puta od političkog vrha Banje Luke čuli negiranje i nepriznavanje autoriteta Tribunala u Hagu.
Čovjek se mora upitati: Postoji li o zločinu u Srebrenici ijedan ovozemaljski i Božiji sud koji bi ti ljudi priznali? Postoji li i mimo suda u ljudskom srcu i umu mogućnost priznanja da je zločin napravljen i da je konačno vrijeme mira za žrtve?
