Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Sa posljednjim izjavama zvaničnika Bijele kuće, a posebno sa izjavama novog-starog predsjednika Amerike, Donalda Trumpa, slabe argumenti arapskih režima koji se zalažu za politiku pokornosti prema moći SAD-a kao velike sile, tvrdeći da je to jedini način za opstanak, a koji oni uljepšavaju nazivajući to prijateljstvom, dok neki idu još dalje i nazivaju to savezništvom.
Međutim, to je veza koja nije ubjedljiva, čak ni za odane arapsko-muslimanske mase koje su svoje živote i svoje sudbine potpuno predale u ruke svojim vladarima (kraljevima), iako od njih ne dobijaju ništa zauzvrat. Njihova jedina uloga je da aplaudiraju svemu što oni čine.
Dakle, čak su i ove inertne muslimanske mase uvjerene da ta veza ni iz daleka ne liči na prijateljstvo, jer između ove dvije strane tokom čitave historije nije postojala ni ljubav ni istinsko pomirenje.
I naravno, ovaj odnos je daleko od stanja savezništva, koji zahtijeva dva osnovna uvjeta, od kojih su oba potpuno izostala u ovom slučaju: ravnotežu moći između dviju strana i zajedničkog neprijatelja koji bi zahtijevao koordinirano djelovanje da bi se izbjegla njegova opasnost.
Gdje je ovdje ravnoteža moći kada postoji samo pokornost arapskih vladara Americi i ništa više, i gdje je zajednički neprijatelj kada su zapravo ovi tzv. ”saveznici” jedni drugima pravi neprijatelji?
No, pitanje koje se samo od sebe nameće u ovoj situaciji je: Da li postoji drugi izbor za arapske režime s obzirom na ogromnu razliku u moći?
Prije nego što se krene u traženje alternativnih rješenja, neophodno je postići saglasnost oko nekoliko osnovnih principa, a to su:
Prvo, nikada u historiji nije postojao pravi balans moći među narodima; uvijek je postojala jedna strana koja je imala nadmoćnu snagu, i drugi narodi koji su bili slabiji. Da je postojala ravnoteža moći, najjači ne bi smjeli napasti slabije. A da su slabiji prihvatili svoju sudbinu, da su se odrekli svog prava na dostojanstven život i pomirili se sa ropstvom, postojale bi samo dvije kategorije ljudi koje se nikada ne bi mijenjale: gospodari i robovi.
Drugo, ni jedna civilizacija nije trajala vječno, već je historija bila u znaku stalnih promjena i preokreta. Carstva su vladala pa su nestajala, i ni jedan narod nije uspio u potpunosti uništiti i istrijebiti drugi narod.
Treće, promjena stanja jednog naroda od poniženja do veličine i slave nikada se nije desila, osim inicijativom pripadnika tog naroda, niti je ikada bila rezultat spoljne pomoći, niti djelovanja slučaja i sreće.
Na osnovu navedenih pravila, onaj ko teži rješenju naći će opciju, ali naravno, ta opcija neće biti besplatna, niti bez odricanja, gubitaka i žrtava. Inače, slabe i duhovno poražene duše bi požurili ka tom rješenju i prestigli one s uzvišenim ambicijama.
Rješenje se temelji na postojanju volje i ono zahtijeva posvećeno i odgovorno vođstvo koje vjerno ispunjava svoj emanet i svoju dužnost, stavljajući kao prioritet odbacivanje iluzija da će dokazivanje lojalnosti velikoj sili zaštititi zemlju od njenog zla. Mnogobrojna iskustva su pokazala da ta ”velika sila” ne drži do ugovora, niti prijateljstvo za nju ima neku vrijednost, već se uvijek vodi isključivo ličnim interesima.
Zbog toga je neophodno usmjeriti se ka izgradnji sopstvene snage i osloboditi se vojne zavisnosti od američke, ili bilo čije druge, vojne pomoći, koja neće donijeti ništa osim povećanja zavisnosti i pokornosti genocidnom cionističkom entitetu.
Bez pripremanja snage, ne može se računati na život u miru i sigurnosti
Onaj ko ne pripremi dovoljno snage za eventualni rat, neće moći da živi u miru i sigurnosti. Jer, sila i moć ne priznaje i ne poštuje ništa osim sebi ravne sile i moći. Ako onaj ko posjeduje bogatstvo ne nastoji steći snagu, neće moći živjeti u miru i sigurnosti. Bez odgovarajuće snage, muslimanske države neće moći donositi samostalne odluke, i bit će potčinjene drugim moćnim silama, što potvrđuje i naša stvarnost.
Stoga, muslimanske zemlje i njihovi režimi moraju znati da im svo njihovo bogatstvo bez snage i moći neće moći obezbijediti sigurnost, te se trebaju ozbiljno posvetiti izgradnji vlastite snage i moći, što je dokazalo i vođstvo palestinskog otpora u Gazi, pokazujući da je to itekako moguće i da to, uz Allahovu pomoć, donosi neovisnost i uspjeh.
Možda će neko reći: Ovo zahtijeva mnogo godina i velike napore, a odgovor na to glasio bi: To sigurno neće biti duže ni teže od čekanja više od stotinu godina na rješenje prema aktuelnom programu, koji nije proizveo ništa osim novih poraza, uništavanja i pustošenja muslimanskih država.
Na koncu, bolje je početi makar i kasno nego ne početi nikako. A ako ovo rješenje vrijednujemo na osnovu vjerskih principa za koje smo mi muslimani uvjereni da su ispravni, vidjet ćemo da je to upravo zahtjev vjere i Allahova naredba, kao što se navodi u ajetima: ”I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.” (El-Enfal, 60.)
Zatim: ”O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Muhammed, 7.)
Allah, dželle šanuhu, obećao nam je pomoći ako budemo slijedili Kur'an i Sunnet, bez obzira na razliku u snazi između nas i našeg neprijatelja. I On je ispunio Svoje obećanje u svim situacijama, a prva od njih bila je Bitka na Bedru, koja je bila prvi test za islamski ummet, kako bi postao istinski uzor.
Muslimani su tada bili slabi i okruženi neprijateljima sa svih strana. Zato su željeli da se bore protiv mušrika koji nisu krenuli u rat, već su bili u pratnji trgovačke karavane natovarene pokradenom muslimanskom robom, ali je Uzvišeni Allah želio ono što je bolje za njih. I zato što su poslušali Allahovu naredbu i pripremili svu silu i snagu koju su mogli, Allah ih je pomogao, iako je, sa čisto materijalnog aspekta, bilo nemoguće da pobijede.
Dakle, muslimanski narodi i njihove vođe moraju ispuniti dva uslova da bi osigurali slobodu i nezavisnost, i da bi stekli uslove za opći napredak.
Prvi je slijeđenje Allahove upute, a drugi je ulaganje truda u pripremanju snage da bi odbranili sebe i svoje države i vrijednosti od neprijateljskih nasrtaja. Jer, ljudski život je u znaku ulaganja truda, na šta aludira i Allahova naredba Ejubu, alejhi selam: ”Udari nogom o zemlju – eto hladne vode za kupanje i piće.” (Sad, 42.)
A to znači: ”Udari nogom o zemlju, jer život znači ulaganje truda, umaranje, odricanje, oprez i budnost, a ne spavanje i nemar. Udari nogom o zemlju da bi napredovao!”
Naime, kada je Uzvišeni Allah želio podariti izliječenje Ejubu, alejhi selam, nakon teške bolesti, naredio mu je da sâm nešto učini. Ejub, alejhi selam, smatrao je da je to nemoguće, jer nije mogao da se pomjeri s mjesta, bio je paraliziran. No, kada je došla direktna Allahova naredba: ”Udari nogom o zemlju!”, on je prevazišao svoju nemoć, pokušao je i nije odbacio mogućnost da može nešto učiniti. Udario je nogom o zemlju, a zatim je ustao i nestalo je bolesti koja ga je mučila.
Kroz slično iskušenje prošla je i Merjem, alejha selam, nakon što je kao djevica zanijela dijete. I kad je trebala da se porodi, bila je toliko psihički i fizički iscrpljena, da je rekla: “Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!” (Merjem, 23.)
Međutim, kada je čula poziv: ”Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe.” (Merjem, 25.), nije sumnjala u mogućnost da može pomjeriti stablo i pomjerila ga je, uprkos svom umoru i potpunoj iscrpljenosti, te snazi stabla. Palmino stablo je zadrhtalo pred snagom njenog imana. Nakon toga, jela je svježe datule i pila vodu, a srce joj je bilo spokojno i smireno. Zatim se suočila sa svojim narodom bez imalo straha od njihovih reakcija i zebnje u ishod tog susreta.
Allah, dželle šanuhu, naredio je nama muslimanima da slijedimo primjer ovih i drugih Allahovih poslanika. Nažalost, današanji muslimanski narodi, a prije svih njihovi vladari i intelektualna elita, radije slijede primjer onih koji su odbili da uđu u svetu zemlju, iako su bili potpuno zdravi i snažni, a ne bolesni, slabi i iscrpljeni poput Ejuba, alejhi selam, i Merjem, alejha selam.
Umjesto da se pouzdaju u Allaha i vjeruju u Njegovu svemoć, oni su se prepustili strahu i psihološkoj slabosti, pristajući na vazalski odnos i robovski status, i propuštajući prilike nadohvat ruke.
