Piše:Avdo HUSEINOVIĆ
Tokom vojne operacije „Behar“ združene snage bosanske vojske, početkom avgusta 1994. na vareškom ratištu oslobodile su sela Brgule, Zubeta, Pajtovići, Šikulje, te ovladale dominantnim kotama Vojnički grob − Srednja planina – Grad… Plan je u daljim dejstvima osloboditi širi prostor Nišićke visoravni i izaći na putnu komunikaciju Sarajevo-Olovo.
Tokom ove operacije na planini Zvijezda, nedaleko od sela Zubeta, pripadnici Diverzantske čete 102.motorizovane brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine preživljavali su veliku dramu. Imali su iza sebe veliko ratno iskustvo, dvije godine aktivnih borbi u Sarajevskom polju: Stupu, Dogladima, Otesu…
Iza njih su bile teške srpske vojne operacije iz druge polovine 1992. i prve polovine 1993. Ali ovdje su sasvim drugi uslovi ratovanja.
Za razliku od stupskog ravničarskog ratišta između rijeka Dobrinje i Miljacke, gdje neprijatelj ima ogromnu nadmoć u oklopnim sredstvima i gdje su linije udaljene po nekoliko desetina metara, ovdje na Zvijezdi je puklo prostranstvo. Crnogorična šuma i veliki prostor traže navikavanje na novi stil izvođenja borbenih dejstava i orjentacije u prostoru.
Srijeda, 03.avgust 1994.
Diverzanti 102. brigade su zauzeli prve rovove srpskih snaga i oslobodili dominantnu kotu Srednje brdo. Trebalo je navečer da uvedu borce u prazan prostori i da uspostave novu liniju između sela Ljevaci i Zubeta. Zbog cjelodnevnih borbenih aktivnosti motorole su im se ispraznile. Dogovorili su sa diverzantima jedinice „Kobre“ iz sastava Prvog samostalnog sokolačkog bataljona Armije Republike Bosne i Hercegovine, da se s’ prvim mrakom nađu na jednoj raskrsnici šumskog puta koju su identifikovali na vojnim kartama.
–Onda, vidimo se u prvi mrak-rekoše sarajevski diverzanti.
-Dogovoreno, sretno vam bilo – odgovorio je Samir, komandir voda u „Kobrama“.
Lađa noći polako se primicala.
Ferid Bugarin zajedno sa svojim diverzantima stiže blizu šumske raskrsnice. Vidi na njoj siluete nekoliko vojnika. Nema to ko drugi biti nego Sokočani, s kojima su dogovorili sastanak.
Mrak je. Mjesečina. Prilično je vidljivo. To bi trebala biti ona raskrsnica koju su gledali na karti.
Prilazi im na desetak metara. I nakon nekoliko razmijenjenih rečenica shvata, da to jesu vojnici sa Sokoca, ali iz redova neprijateljske srpske vojske.
Ferid mi priča:-Kad sam vidio da tamo na raskrsnici stoji vojska, moji saborci su mi govorili da ne idem, da još malo sačekamo, al’ nešto me povuče. Moja greška. Bio sam uvjeren da su naši tamo. Prišao sam na nekih desetak metara i upitao koji su. Odgovorili su mi da su Sokoćani. I ja polahko nastavljam ići prema njima, još metar – dva. Kako prilazim, vidim jedan vojnik drži sijač smrti. Naslonio ga na nekoliko balvana koji su naslagani jedni na druge. I onda progovori:“Ja te umalo ne ubi, a ti si naš.“ Još je nešto žestoko opsovao. E, tad sam skonto da su to Srbi. Ovaj sa sijačem još pita:“Koji si?“
Ferid se sjeti da je dan ranije na oslobođenom Srednjem brdu pronašao dokumente pripadnika Specijalne srpske policije iz Šekovića i odgovori: “Ja sam iz Šekovića“.
„Pa, kukavče crni, ti si dobro zalut'o“-galami srpski vojnik.
Ferid nazad ne može. Razmišlja kako da se baci i zalegne iza kakvog zaklona, tu negdje par metara oko sebe. Vidio je nekoliko balvana pored šumskog puta kad je prolazio. Oni su mu ostali nekoliko metara iza leđa.
Feridovi saborci su maskirani u borovoj šumi, nekih 20-30 metara iza. U tom trenutku, njegov saborac Kurtović se prodera: “Feride stani, vidiš da su četnici“.
Al’ već bi kasno. Srpski vojnici zapucaše. Ferid se uspjeva baciti unazad i dopuzati iza onih balvana pored šumskog puta.
-Puška mi ispade. Oni pucaju u mom pravcu. Tražim u mraku pušku i shvatam da sam ranjen. Noga me ne sluša. Ipak, nekako uspijevam dohvatiti pušku-priča Ferid.
Pucnjava nakratko prestaje,čuje kako srpski vojnik govori:“Dule, nemoj ga ubijati, ići ću ja sa Draganom da ga živa dovedemo.“
U dramatičnim okolnostima, Ferid ostavlja pušku, skida ranac sa leđa i pokušava puzati nazad. Međutim, ne ide. Noga krvari, osjeća strašnu bol. Svjestan je da je njegovo izvlačenje skoro nemoguća misija. Čuje da ga saborci dozivaju, a čuje i srpske vojnike.
„Druže, jesil’ ranjen, ‘ajde do nas da te previjemo“-govore srpski vojnici.
Kod sebe ima dvije bombe i pištolj. -Ako krenete prema meni izvući ću osigurač bombe, letjećemo svi-odgovara im.
„Nemoj druže, ‘oćemo da te previjemo“-govori srpski vojnik i polahko mu se primiče.
-Ako priđete letimo zajedno-ponovo prijeti Ferid.
„Ma dolazi ‘vamo, majku ti tursku j…..
Sad ću te zaklati“-prepoznaje specifični glas onog što drži „sijač“ na balvanima.
Nekoliko neprijateljskih vojnika mu oprezno prilaze, sve su bliže. Pliva po suhom al’ se ne pomjera ni za metar.
A, onda se desilo nešto gotovo kao nevjerovatan san. Čuo je dobro poznat glas.
Bio je to Alija Čaušević, čije mu riječi na tren srce ogrijaše.
Vidi Aliju kako leti kroz noć. Skače iz borove šume, sa malog uzvišenja iznad ceste, puca na srpske vojnike i dere se:“Đe si Bugi, šta ti ta dvojica rade, što ih ne pucaš?“
U trenu, srpskih vojnika nije više bilo u Feridovoj blizini.
Onako jak, Alija stavlja Ferida na leđa i unosi ga u šumu. Tu stižu i ostali Feridovi saborci.
Sad svi pucaju po onoj raskrsnici gdje su bili srpski vojnici.
A, onda je naglo sve utihnulo.
Ferid Bugarin je tu noć transportovan u zeničku bolnicu, gdje će mu ljekari amputirati nogu. U svom preteškom bolu na putu prema Zenici, koji je trajao sedam-osam sati, mislio je na svog spasioca Aliju. Godinama su radili zajedno kao metalostrugari u vogošćanskom preduzeću UTL. Od početka agresije na Bosnu ratovali su na Stupu, a sad ih je sudbina dovela da biju bitku na život i smrt, u šumi kod sela Zubeta za koje prije tog ljeta 1994. nikad nisu ni čuli. Obojica su rođeni daleko od ovog kraja. Alija u selu Ribari kod Ustikoline, a Ferid u Brodarevu u Sandžaku.
Bio je petak, 05.avgust 1994.
Dok je Ferid stiskao zube kako u zeničkoj bolničkoj sobi ostali ranjenici ne bi čuli njegov krik bola, neustrašivi ratnik Alija Čaušević, komandir Diverzantsko-izviđačke čete 102.motorizovane brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, britka sablja sarajevskog otpora agresoru, smrtno je pogođen na svoj 33. rođendan.
Bilo je to 36 sati nakon što je ispred srpskih vojnika izvukao svog saborca i prijatelja Ferida Bugarina.
Sudbina je izabrala da ga kobni geler granate nađe nedaleko od onog mjesta velike Feridove drame.
