Autor: Dr. Mustafa Cerić
Nije u bosanskom duhu da čovjek bude opterećen vidljivim konspiracijama i nevidljivim zavjerama, ali ono što se ovih dana čuje o Bošnjacima u bosanskim medijima i vidi na licima nekih bosanskih političara, čovjek se ne može oteti utisku da je ovdje riječ o otvorenoj konspiraciji i zatvorenoj zavjeri protiv Bosne na domaćem i međunarodnom nivou.
Hoću reći da ovdje nije više riječ o genocidu i udruženom zločinačkom poduhvatu nad Bošnjacima – taj pokušaj je osujećen i osuđen na međunarodnom sudu pravde – već je ovdje riječ o genocidu i udruženoj zločinačkoj podjeli Bosne, kao drugoj fazi zločina nad Bošnjacima.
Jer nema Bošnjaka bez Bosne, kao što nema ni Bosne bez Bošnjaka. Bosna i Bošnjaci su sijamski blizanci. Pokušaj njihove rastave može dovesti do smrti jednog ili drugog, što, u stvari, može dovesti do nestanka obojice.
Pošto vojna operacija iz devedesetih prošlog stoljeća nije uspjela rastaviti Bošnjaka od njegovog sijamskog blizanca – Bosne, sada je na djelu pokušaj rastavljanja Bosne od njenog sijamskog blizanca Bošnjaka.
Čini im se da je operacija razdvajanja sijamskih blizanaca – Bosne od njenog blizanca Bošnjaka sada lakša i bezbolnija s obzirom da je blizanac „Bošnjak“ već ranjen i oslabljen genocidom i udruženim zločinačkim poduhvatom.
Nakon genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, sijamski blizanac – „Bošnjak“ se individualno snašao, odnosno našao se tu i tamo u Europi, Americi, Australiji i još drugdje, dok je njegov sijamski blizanac – „Bosna“, ako ju se rastavi od njenog blizanca „Bošnjaka“, osuđena na nestanak.
Zapravo, to i jeste bio cilj genocida i udruženog zločinačkog poduhvata nad blizancem Bošnjakom – trećinu pobiti, trećinu raseliti i trećinu pokatoličiti (Franjo Tuđman).
U ratu, Bošnjaci su se borili koliko su znali i mogli pod embargom na samoodbranu protiv genocida i udruženog zločinačkog poduhvata. Uistinu, zadivili su cijeli svijet svojom hrabrošću, mudrošću i otpornošću naspram brutalne agresije na njihovu zemlju – Bosnu i naspram genocida na njihovu vjeru, naciji i državu.
U miru, Bošnjaci su pokazali primjernu sposobnost postranog oporavka u duhu istine, pravde, mira i pomirenja. Nije se desio nijedan slučaj osvete zbog genocida. Svi im to priznaju.
Ali, ne priznaju im građansko pravo na bosansku državu. Ne priznaju im pravu na slobodu od straha od druge faze genocida.
Naime, iznova ih se beskrupulozno vrijeđa na osnovu vjere i države (Milorad Dodik).
Iznova ih se šikanira osnovu njihove nacije i države (Zoran Milanović).
Nažalost, iznova im se proziva na osnovu džamije, gdje ih Bakir Izetbegović „islamizira“ (Ivo Komšić).
Dakle, Bošnjak treba da se pod prisegom svečano odrekne (abjuracija) džamije, jer ga u džamiji Bakir „islamizira.“ Tek tada kad se odrekne džamije Bošnjak je podoban za vlast u bosanskoj državi.
Tu nam je poruku onomad saopćio Ivo Komšić na Face TV, sugerirajući međunarodnoj zajednici, a kome bi drugom, da takozvanu „osmorku“ treba podržati da formira vlast u Bosni na svim nivoima jer među tim „osmorcima“ ima dosta onih koji ne idu u džamiju, a i mali broj onih koji idu u džamiju ne islamiziraju Bošnjake poput Bakira (Ivo Komšić).
Prema tome, podobni Bošnjak je onaj koji manje-više liči na Dragana Čovića, koji ide u crkvu, ali ne katolizira Hrvate. To rade katolički svećenici u crkvama i katolički učitelji u jednoj od dvije škole pod jednim krovom, gdje su crkvena – katolička obilježja svekoliko prisutna na vidnim mjestima kako bi podsjećala učenike gdje su i ko su.
To nije Čovićevo ili Ha-de-zeovo katoliziranje Hrvata u Bosni, već je to legitimno poučavanje hrvatske djece legitimnoj hrvatskoj kulturi.
(T)ko može, (t)ko smije bilo što prigovoriti Čovići i Ha-de-zeu što se legitimno bori za vjerska i kulturna prava Hrvata u Bosni, uključujući i borbu za hrvatski „legitimni“ entitet, kao izraz volje svekolikog hrvatskog naroda u Bosni-Hercegovini i hrvatske države u Europskoj uniji?
Naravno, ne može i ne smije niko ništa prigovoriti ni Čoviću ni Ha-de-zeo jer su Hrvati u Bosni – Hercegovini nedodirljivi po osnovi njihove opredijeljenosti prema zapadnoj kulturi i civilizaciji, prema kojoj i Bošnjake treba okrenuti pod uvjetom da se odreknu Bakirove „islamizacije“ (Ivo Komšić) i prihvate „deislamizaciju“, koju im nudi „osmorka“ uz blagoslov međunarodne zajednice.
Politički, može se Bakiru prigovoriti, kao i svakom političaru, ali, gosp. Ivo Komšiću, prozivati Bakira za „islamizaciju“ Bošnjaka je, zaista, zlonamjerno, ali i antireklama vašoj „osmorki“, koja još uvijek ne zna ni gdje je došla ni gdje je pošla.
No, hvala Ivi Komšiću na otvorenosti i iskrenosti, koja treba da pročisti uši i otvori oči Bošnjacima da čuju i vide da je u drugoj fazi genocida i udruženog zločinačkog poduhvata Bosna došla na red u pokušaju da se konačno dovrši politička, društvena i duhovna moć Bošnjaka, kojima se ne smije dopustiti. Ne smije im se dopustiti da imaju ni duhovnu snagu ni duševni mir zato što su muslimani.
Gorka su ova saznanja, posebno zato što nam dolaze od onih koje smo držali da su nam iskreni prijatelji, ali istinu moramo znati pa makar gorka bila, a istina je da nismo poželjni kao „islamizirani“ muslimani, već smo poželjni kao „deislamizirani“ podanici.
Zbog toga, dragi moji, kao vjera i nacija moramo biti ujedinjeni u borbi za Bosnu bez koje nema Bošnjaka, kao nacije i države, kao što nema ni Bosne bez Bošnjaka, kao njenih sinova i kćeri, koji su bili i koji će uvijek biti, ako Bog da, spremni poližite svoj život za njenu čast i slobodu.
Allahu Svemogući, osnaži nas u našoj namjeri i sili da čuvamo i sačuvamo Bosnu!
Allahu Sveznajući, pouči nas kako da ujedinimo naša srca i naš um u zajedništvu vjere i domovine!
Allahu Milostivi, omili nam bratstvo u vjeri i kulturi, omili nam jedinstvo u naciji i državi!
