Obaćanje predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića na obilježavanju godišnjice smrti prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.
Dame i gospodo, dragi prijatelji,
Osjećam čast i ponos što sam poznavao rahmetli Aliju Izetbegovića. Osjećam čast i ponos što sam bio njegov saradnik. Što sam bio i ostao njegov sljedbenik.
Osjećam izuzetnu moralnu dužnost i društvenu privilegiju, što danas u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na ovome mjestu, govorim o Aliji Izetbegoviću.
Poštovani prijatelji,
Ime Alije Izetbegovića priziva neiscrpan broj tema, jer se radi o osebujnoj ličnosti i jednom od najznačajnijih ljudi u historiji ove zemlje. Zasigurno najznačajnijoj ličnosti, u novijoj bosanskohercegovačkoj historiji.
Ime Alije Izetbegovića priziva neiscrpan broj tema, ali danas ću govoriti o tri.
O njegovom karakteru.
O njegovoj borbi za državu Bosnu i Hercegovinu.
O njegovoj borbi za bošnjački narod.
Prvo, o karakteru. Rahmetli predsjednika Izetbegovića poznavao sam lično i ne mogu, a da ne budem ličan, kada govorim o njemu. Kao mlad čovjek, bio sam njegov saradnik. Imao sam priliku da, iz dana u dan razgovaram s njime, izbliza motrim njegove postupke i njegov odnos prema ljudima.
Ono što sam znao o Aliji Izetbegoviću kao Bošnjak i običan građanin, dodatno sam potvrdio, radeći uz njega.
Alija Izetbegović je bio predsjednik, mislilac, pisac, humanista, pravnik.
Ipak, jedna riječ najbolje sažima utiske koje smo svi osjećali pred ličnošću rahmetli predsjednika.
Alija Izetbegović je bio DRŽAVNIK. U pravom smislu te riječi.
Iako je bio i političar, Aliju Izetbegovića ne pamtimo kao političara, već kao državnika.
Političari sanjaju o vlasti. Državnici bdiju nad sudbinom države i naroda.
Političari razmišljaju samo o idućim izborima. Državnici o idućim generacijama.
Političarima je moć cilj. Državnicima je ona samo sredstvo.
Alija Izetbegović je bio državnik. Jer je moć za njega bila sredstvo da se uradi nešto dobro. Jer je bdio nad sudbinom Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Jer je razmišljao o generacijama koje dolaze.
Alija Izetbegović je bio državnik, jer je bio čovjek od misli, ali i akcije. Ima političara koji puno misle, ali ne djeluju. Ima i onih koji puno djeluju, ali bez mnogo misli. Alija Izetbegović je bio državnik, jer je i mislio i djelovao.
Poštovani prijatelji,
Sada ću nešto više kazati o drugoj i trećoj temi – o borbi predsjednika Izetbegovića za državu i za bošnjački narod.
On je bio državnik, jer je dijelio sudbinu Bosne i Hercegovine i svog naroda.
Imao je 65 godina, kada je izabran za predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Zapamtio je podjelu Bosne i Hercegovine, kroz sporazum Cvetković-Maček.
Preživio je Drugi svjetski rat, koji su Bošnjaci dočekali bez svoje države. Zapamtio je zločine nad Bošnjacima i pokušaje da nas se asimilira.
Borio se na strani partizana, iako nije bio komunista, kao uostalom i mnogi drugi Bošnjaci.
Istinski je vjerovao da Bosna i Hercegovina pripada svim svojim narodima. Zato se bunio, kada su nove vlasti iznevjerile formulu ZAVNOBiH-a, te su potisnule u stranu Bošnjake, koji su tad nosili ime po svojoj vjeri.
Uvijek je isticao da ova zemlja pripada svim njenim narodima i ljudima. Isticao je da svi imaju pravo da je vole, čak i kad je nisu voljeli.
Znao je da su Bošnjaci, zbog svoje historijske sudbine, pupčanom vrpcom vezani za sudbinu Bosne i Hercegovine. Ali nikada, ponavljam – nikada nije uskraćivao Srbima i Hrvatima pravo da Bosnu i Hercegovinu osjećaju svojom.
Borio se da nikome ne bude tijesno u ovoj zemlji i u svojoj koži
Uvjeren da različiti narodi mogu i trebaju živjeti zajedno, borio se za to da se različita mišljenja sučeljavaju u javnosti. Bio je do kraja, uvjereni demokrata. Govorio je da pravo jačeg nije pravo, nego činjenica. Govorio je da je istinsko pravo nastalo kako bi se zaštitili slabiji. Govorio je da je sloboda mišljenja prvenstveno sloboda da se misli drugačije.
A onda se desio paradoks. On koji se borio za suživot, optužen je da radi suprotno. On koji se borio za slobodu misli, optužen je da radi suprotno.
Dvaput je osuđivan, zbog riječi i misli. Prvi put kao mlad, a drugi put kao zreo čovjek. Oba puta je sačuvao dostojanstvo, znajući da postoje vremena kad slobodnom čovjeku ne preostaje ništa drugo, nego da bude zatvorenik.
Narod je to razumio, nakon Sarajevskog procesa. Uprkos namjeri režima, proces se pretvorio u svoju suprotnost. Namjera je bila uvjeriti bošnjački narod da ne slijedi Aliju Izetbegovća. A desilo se suprotno.
Narod je uvijek slijedio Aliju Izetbegovića. Čak i za vrijeme komunizma. On je kao rukovodilac velikih gradilišta, predvodio projekte na kojima je radilo i po hiljadu radnika. Zna se koliki su utjecaj imali njegov članci u Preporodu na bošnjačke intelektualce i ulemu tog vremena.
Kada je došao na vlast, nije bilo revanšizma. O tome su svjedočili čak i neki njegovi isljednici. Znao je da je motiv njegovih progonitelja bio da podijele narod i zato nije htio slijediti njihov put.
On je slijedio drugi put. Njegova misao, koja se formirala prvenstveno na Kur'anu Časnom, a zatim i na najvišim dostignućima zapadne filozofije, oplemenjena narodnom mudrošću i iskustvom, bila je svjetlo i uputa bošnjačkom narodu, kojeg je čekao najburniji period u modernoj historiji.
Poštovani prijatelji,
Kako rekoh, Alija Izetbegović je imao 65 godina kada je postao predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine.
Do tog trenutka, proživio je skoro sve što jedan čovjek može preživjeti u svom vijeku. Ali u idućih deset godina proživio je još i više.
Nezavisnost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine.
Opsadu Sarajeva i genocid širom Bosne i Hercegovine.
Dvostruku agresiji. Embargo.
Stvaranje i jačanje Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Razne mirovne pregovore.
Solidarnost prijatelja u svijetu, i cinizam onih koji to nisu bili.
Oslobodilačke akcije Armije RBiH.
11. juli za koji je kazao da je najveća nesreća koja se mogla dogoditi u našim životima.
Intervenciju međunarodne zajednice.
I na kraju – Dejtonski mirovni sporazum
Kroz cijeli period agresije, a naročito na samom početku i kraju, nosio je najveće breme odgovornosti. Ali je uvijek bio na razini zadatka. Uvijek je preispitivao svoje stavove, slušao druge, savjetovao se, ali je sa ogromnom snagom branio ono u što je vjerovao. Nikada ne treba zaboraviti da se radi o čovjeku koji je svoja uvjerenja plaćao svojom slobodom.
Objašnjavajući kakvu odgovornost imaju državnici, on je jednom prilikom kazao: „Historija nije laboratorija, pa da isprobavate nekoliko mogućnosti i pratite rezultate. To što ćete učiniti možete učiniti samo jednom.“
Odluka da se krene u stjecanje nezavisnosti – prošla je test historije.
Prihvatanje Dejtonskog mirovnog sporazuma – prošlo je test historije.
Obje ove odluke su bile historijski ispravne i nužne. Nasilno rušenje Jugoslavije, nije bila volja Alije Izetbegovića, već – volja drugih. A volja drugih je objektivna okolnost. Stavši na čelo zemlje koja je napadnuta izvana i iznutra, donio je najbolju odluku – Bosna i Hercegovina je krenula putem nezavisnosti.
Konačni cilj agresora bio je da se ova odluka poništi. Alija Izetbegović nikada nije pristao na to. Od Karingtonovog i Kutiljerovog, preko Vens-Ovenovog i Oven-Stoltenbergovog plana, pa sve do Dejtonskog sporazuma, nikada nije pristao na to da se poništi nezavisnost i cjelovitost Bosne i Hercegovine.
Dejtonski mir nije smatrao pravednim, ali ga je smatrao pravednijim od nastavka rata. U svijetu kakav jeste, uz odnose moći kakvi jesu, bolji mir se nije mogao postići. Naš problem nije bio što smo prihvatili američku mirovnu inicijativu, već što se ona nije desila ranije i što nije bila pravednija. Uz nametnuti embargo, cinizam svijeta i dvostruku agresiju susjeda, mi nismo imali dovoljno snage za potpunu pobjedu. Ali nismo ni izgubili. Dobili smo šansu da pobjeđujemo u miru, što smo i činili kroz jačanje i izgradnju državnih institucija.
Poštovani prijatelji,
Strategija antidržavnih snaga, nakon što su nevoljko prihvatile Dejtonski mir, bila je da zamore nas i svijet. Ali zamarali su sebe. Prvo, zato što smo mi, uz podršku naših prijatelja, bili jači. Drugo zato što uništavanje Bosne i Hercegovine nije u interesu nijednog naroda.
Ne bježeći da kaže teške istine, rahmetli predsjednik je jednom prilikom kazao da bošnjački narod u ovom trenutku najviše želi Bosnu i Hercegovinu. Ali je dodao da nju ne treba zamišljati bez srpskog i hrvatskog naroda. Jednako kao ni bez drugih naroda, koji stoljećima žive ovdje.
Drugom prilikom rahmetli predsjednik je rekao da je rješenje za sve naše probleme cjelovita i demokratska Bosna i Hercegovina. „Cjelovita“ – znači da smanjimo etničke podjele, a “demokratska” – da razvijemo podjelu mišljenja unutar svakog od naroda, umjesto između njih.
Poštovani prijatelji,
Nedavno sam boravio u Češkoj, na samitu Evropske političke zajednice. Naši ljudi, koji žive u Češkoj, podsjetili su me na jedan detalj, s kojim ću završiti.
Ono što je za nas Alija Izetbegović, to je za Čehe – Vaclav Havel.
Mjesec dana prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Vaclav Havel je dao bezuslovnu podršku legalnim vlastima i Armiji Republike Bosne i Hercegovine, uporedivši sudbinu naše državu sa onom Čehoslovačke iz 1938. godine i strogo osudivši pokušaje da se izjednače strane u Bosni i Hercegovini.
Upitan šta misli o političkim gledištima Alije Izetbegovića, Havel je kazao da skoro ne vidi razliku između svojih i Izetbegovićevih gledišta, dodajući da se u razgovorima s njime uvjerio da bosanska strana želi demokratiju, građanski suživot različitih naroda i vjera, što je kamen temeljac moderne civilizacije.
Skoro identičnu ocjenu o rahmetli predsjedniku, čuo sam i od brojnih drugih državnika na svim stranama svijeta.
Alija Izetbegović, njegova misao, kao i sudbina Bosne i Hercegovine, bili su jedno od rijetkih pitanja oko kojih su se slagali i Zapad i Istok, a to – nije mala stvar.
Budimo svjesni toga zauvijek.
Budimo zahvalni Bogu na državi i slobodi koju imamo, i radimo vrijedno da naše stanje bude bolje.
Budimo zauvijek ponosni što smo imali Aliju Izetbegovića i što slijedimo njegov put.
Hvala vam na pažnji!
