Autor: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se od Huzejfe, r.a., da je rekao: ”Ljudi su pitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeći se da me to zlo ne stigne. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, mi smo živjeli u neznaboštvu i zlu, pa nam je Allah podario ovo dobro. Da li će nakon ovoga dobra biti zla?”’ ”Hoće!”, odgovorio je. ”A hoće li nakon tog zla opet biti dobra”, upitao sam? Odgovorio je: ”Hoće, ali će u njemu biti dima (tj. smutnje).” Upitao sam: ”Allahov Poslaniče, a šta znači taj dim?” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”To su ljudi koji slijede nešto drugo mimo moje upute (sunneta), neke njihove postupke ćeš odobravati, a neke ćeš prezirati.” ”A hoće li poslije tog dobra opet biti zla”, upitao sam? ”Hoće!”, odgovorio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: ”To su pozivači (daije) koji stoje na džehennemskim kapijama i ko im se odazove bacit će ga u Džehennem.” Rekao sam: ”Allahov Poslaniče, opiši nam ih!” Rekao je: ”Oni su od vas i govore vašim jezikom.” Upitao sam: ”Allahov Poslaniče, šta da radim ako dočekam takvo vrijeme?” Odgovorio je: ”Drži se džemata muslimana i njihovog imama (vođe)!” Ponovo sam upitao: ”A šta ako ne bude džemata nit vođe muslimana?” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Ostavi sve te raskolničke frakcije pa makar se sam morao zubima držati za korijen drveta i makar te smrt zatekla u takvom stanju.” (Buharija i Muslim)
Citirani hadis uzeli smo kao moto naše hutbe o obaveznosti čuvanja našeg jedinstva kroz čuvanje džemata muslimana, iz razloga što, u ovom vremenu svekolike smutnje i svakojakih smutljivaca, pojedinci i grupice koriste upravo ovaj hadis da bi njime potvrdili ispravnost svoje ideje odvajanja od većinskog džemata muslimana (kad je riječ o Bosni i Hercegovini onda pod većinskim džematom mislimo na Islamsku zajednicu i čuvanje našeg jedinstva i jedinstvenog džemata u okviru Islamske zajednice) jer, po njihovoj interpretaciji, bošnjački većinski džemat i oni koji ga vode upravo personificiraju skupinu ”koja slijedi nešto drugo mimo sunneta”, ili pak onu drugu ”pozivače (daije) koji stoje na kapijama Džehennema i pozivaju u njega”, kako stoji u predmetnom hadisu. Stoga je, po njihovom uvjerenju, obaveza iskrenih muslimana da se isključe iz takvog džemata i formiraju svoje džemate ili pak da žive u izolaciji, bez džemata. I što je još gore, njihovo krajnje površno, literalističko i zabludjelo shvatanje kur'ansko-sunnetskih tekstova i poziv u odvajanje od džemata muslimana u Bosni i Hercegovini, često puta nailazi na plodno tlo, pa im se neki lahkomisleni muslimani, posebno omladina, odazivaju i s njima zajedno učestvuju u razbijanju muslimanskog saffa i širenju smutnje i nereda u našem društvu.
Šta znači ”džemat muslimana”?
Zbog toga ćemo u nastavku najprije objasniti značenje ovog hadisa, s posebnim naglaskom na značenje sintagme ”džemat muslimana.”
Prvo što se zaključuje iz ovog hadisa jeste to da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, podučio i upozorio Huzejfu, r.a., na vrijeme smutnje i fitne koja će se pojaviti u islamskom ummetu, a jedna od posljedica te fitne bit će atak na jedinstvo muslimana, na islamski džemat oličen u instituciji islamske države i halife, jedinstvenog vođe muslimana i pojava sektaštva i frakcionaštva. Upravo je Huzejfe, r.a., dočekao i doživio to na šta ga je upozorio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i bio je svjedok strašne fitne u vrijeme trećeg pravednog halife, Osmana, r.a., i njegovog mučkog ubistva. I Huzejfe, r.a., je poslušao Poslanikov savjet, bio je čvrsto uz džemat muslimana, uz halifu Osmana, r.a., i pozivao je muslimane da se drže tog džemata, a da nipošto ne bude na strani smutljivaca koji su razbili džemat, ubili vođu muslimana i posijali smutnju koja je odnijela hiljade muslimanskih života.
Što se tiče same sintagme ”džemat muslimana”, spomenute u hadisu, postoji stanovito razilaženje među učenjacima šta ona tačno znači. Mi ćemo u ovoj hutbi rezimirati njihove stavove o kojima su naširoko govorili i pisali imam Džerir et-Taberi, Eš-Šatibi i drugi učenjaci. Oni su spomenuli četiri ili pet mišljenja po pitanju značenja sintagme ”džemat muslimana.”
Prvo, ”džemat muslimana” označava većinu muslimana ehli sunnetske provenijencije (u ovu definiciju ulaze i ulema, mudžtehidi i obični muslimani koji prakticiraju islamske propise i drže se Šerijata)
Drugo, pod džematom se misli na ulemu, mudžtehide, što znači da oni koji nisu učenjaci ne ulaze u to značenje, već su oni mukallidi – sljedbenici, kojima je obaveza slijediti ulemu i ako napuste put uleme, i umru, umiru smrću džahilijjeta.
Treće, pod ”džematom muslimana” misli se isključivo na ashabe. Neki učenjaci smatraju da se pod tim misli na ashabe koji su dali prisegu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pod drvetom na Hudejbiji (Bej'atu ridvan), a bilo ih je 1.500. Drugi opet vele da se to odnosi samo na učesnike Bedra, itd.
Četvrto, džemat znači džemat muslimana koji su se okupili oko jednog emira (vođe) koji slijedi Kur'an i Sunnet, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio držanje uz taj džemat a zabranio je odvajanje od džemata muslimana.
Ovo mišljenje je izabrao i imam Et-Taberi, rekavši: ”U hadisima se pod džematom misli na džemat koji ima emira, vođu, imama, i oni su se obavezali njemu na pokornost. Ko prekine i prekrši tu obavezu on je napustio džemat.”
A što se tiče imama, u hadisu se misli na jedinstvenog vođu svih muslimana, odnosno na halifu koji stoji na čelu džemata, institucije, koja se zove islamska država. Nažalost, mi muslimani danas takve institucije nemamo, već imamo mnogobrojne muslimanske države i državice koje, u nekim slučajevima kao takve simboliziraju ”džemat muslimana”, ili u drugom slučaju, u svom sistemu imaju posebne institucije koje se brinu o vjerskom životu muslimana i koje predstavljaju ”džemat muslimana.” Što se tiče Bosne i Hercegovine, u njoj postoji institucija islama koja se zove Islamska zajednica i koja, kao samostalna i jedinstvena organizaciona cjelina predstavlja ”džemat muslimana”, a njen vjerski (šerijatski) legitimitet veže se za osmanski hilafet, odnosno tadašnjeg šejhu-l-islama (vrhovnog muftije) islamske države.
Znači li to da se muslimani, pojedinačno, pošto nema ”velikog džemata” ili hilafeta, mogu odvojiti od džemata kada hoće i kako hoće na osnovu vlastite intepretacije spomenutog hadisa? Nikako! Govoreći upravo o toj temi, šejh Salih Usejmin (rahimehullah!), između ostaloga, rekao je: ”Čak ni vanjsko značenje hadisa ne upućuje na to da se musliman treba odvojiti od džemata ako nema ”velikog džemata”, tj. islamskog hilafeta i halife, već se treba držati svoje lokalne muslimanske zajednice, osim u slučaju kada dođe do smutnje i međusobnog sukoba i rata između različitih grupacija, tada se treba odvojiti i ne biti sudionik tih sukoba da ne bi uprljao ruke muslimanskom krvlju.”
I još nešto valja kazati o značenju hadisa s početka hutbe. Naime, zbog korištenja termina ”daija” (pozivač ili pozivači) uz skupine koje će se pojaviti u islamskom ummetu i pozivati u Džehennem, zlonamjernici to povezuju sa predstavnicima Islamske zajednice, jer, navodno, oni nisu dosljedni sljedbenici sunneta Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, i jer su u vjeru uveli mnoge novotarije. Međutim, svi komentatori hadisa pod daijama koji će pozivati u Džehennem podrazumijevaju one ljude koji nose muslimanska imena, a koji su pozivali i pozivaju, naprimjer, u komunizam, ateizam, sekularizam i druge nakaradne ideje i vjerovanja mimo islama. Jer, oni koji pozivaju na namaz, post, zekat, hadž i druga dobra djela koja su propisana islamom, a zabranjuju razvrat, alkohol, kamatu i druga loša djela, mogu samo biti pozivači u Džennet, a nikako pozivači u Džehennem.
Jedinost Stvoritelja i jedinstvo ummeta
Mi ovakvim stavom ne branimo bezuvjetno Islamsku zajednicu, odnosno njene uposlenike, niti kažemo da tamo nema grešaka i da su njeni predstavnici bezgriješni ljudi. Naprotiv, znamo mi dobro da nemali broj uposlenika u IZ-e, tu instituciju vidi kao firmu, kao kravu muzaru, kao majdan u kojem se na lahak način dolazi do dunjalučke nafake, a da pri tom zaboravljaju na svoju primarnu ulogu i plemenitu misiju zbog koje su tu gdje jesu.
Znamo mi također da su, protokom vremena, razni običaji i novotarije, koji nemaju utemeljenja u islamskim izvorima, našli svoje mjesto u IZ-e i među muslimanima BiH i da se nerijetko daje prednost ”pučkom islamu” nad ”normativnim islamom” koji je utemeljen na Kur'anu i Sunnetu.
Ali, isto tako znamo da je zvanična Islamska zajednica kao krovna vjerska institucija bh. muslimana, utemeljena na ehli sunnetskom učenju i pravcu i da nam je obaveza (farz) čuvati jedinstvo muslimana u ehli sunnetskim okvirima, a greške ispravljati postepeno, mudro, lijepim i otvorenim savjetom, konstruktivnim dijalogom, prijedlozima i aktivnim učešćem u radu IZ-e i biranju sposobnih i pobožnih rukovodećih kadrova koji će osvjetlati obraz Islamskoj zajednici i muslimanima.
Mi ne smijemo nikada smetnuti s uma da se islam temelji na dvije riječi: Jedinosti Stvoritelja (kelime Et-Tevhid) i jedinstvu ummeta (tevhidu-l-kelime). I obaveza je čuvati to jedinstvo i držati se džemata, pa makar vođe tog džemata pravile i stanovite greške. Vjerodostojne predaje upućuju na obaveznost i nužnost držanja džemata, kao što upozoravaju na pogubnost napuštanja džemata. Jedna od njih je i predaja od Ibn Abbasa u kojoj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko od vas vidi nešto što prezire kod muslimanskog vođe, neka se strpi, jer ko napusti džemat samo jedan pedalj umro je džahilijjetskom smrću.” (Buharija i Muslim).
U drugoj predaji stoji: ”Najbolji vaši imami (vođe) su oni koje vi volite i koji vas vole, koje blagosiljate i koji vas blagosiljaju, a najgori vaši imami su oni koje mrzite i koji vas mrze, koje proklinjete i koji vas proklinju.” Rekli smo: ”Allahov Poslaniče, hoćemo li im se u toj situaciji suprotstaviti i boriti se protiv njih?” Odgovorio je: ”Ne, sve dok uspostavljaju namaz, pa ako kod vaših vođa vidite nešto što mrzite, prezirite njegovo djelo, ali nemojte biti nepokorni.” (Muslim).
Jedna od temeljnih tačaka akide ehli sunneta vel-džema'ata jeste obaveznost klanjanja namaza za imamom, pa makar se radilo o imamu zulumćaru i velikom griješniku.
Imam Es-Sabuni veli: ”Učenjaci hadisa smatraju da muslimani trebaju klanjati džumu, bajrame i ostale namaze za imamom, svejedno radilo se o imamu ili vođi koji je čestit i pobožan ili o onome koji je griješnik, kao što trebaju upućivati dovu za njega, da Allah popravi njegovo stanje, da ga uputi, da mu podari dobro i učini ga pravednim prema svojim podanicima.”
Taj princip primjenjivali su ashabi kao najbolja generacija muslimana. Abdullah ibn Mes'ud klanjao je namaz za Velidom ibn Ukbom ibn Muajtom, namjesnikom u Kufi iako je pio alkohol, i kada bi im predvodio namaz klanjao je četiri umjesto dva rekata sabah-namaza. Zatim bi se okrenuo prema muslimanima i upitao bi ih: ”Hoćete li da dodam još rekata?” Ibn Mes'ud mu je odgovorio: ”Već si ti dosta dodao.”
Abdullah ibn Omer i Enes ibn Malik klanjali su namaz za Hadžadžom ibn Jusufom iako je on bio poznat po svom zulumu i nasilju prema muslimanima.
Fudajl ibn Ijad, Ahmed ibn Hanbel i drugi učenjaci govorili su: ”Kada bih znao da će Allah uslišati moju dovu, onda bih tu dovu uputio za našeg vođu, predvodnika.” A imam Berbehari je govorio: ”Kada vidiš muslimana da proklinje muslimanskog vođu, znaj da je to sljedbenik strasti, a kada vidiš muslimana da upućuje dovu za vođu muslimana, onda znaj da je to sljedbenik sunneta.”
Frakcionaštvo je kazna
Nema hajra muslimanima dok se ne pokore Allahovoj naredbi, a Allah naređuje džemat, a zabranjuje razilaženje i frakcionaštvo. Pokornost Allahovoj naredbi i u pogledu čuvanja džemata bi trebala da bude neupitna, jer, jednostavno, mi kao muslimani tu nemamo pravo izbora i ponašanja po vlastitom nahođenju.
Štaviše, kada Allah, dž.š., upozorava muslimane na pogubnost frakcionaštva i nejedinstva, onda, a da bi muslimani uzeli pouku, navodi primjer nevjernika i njihovog nejedinstva, naglašavajući da su njihova srca nesložna, jer nemaju pameti. O tome govori ajet: Ti misliš da su oni složni, međutim srca su njihova razjedinjena, zato što su oni ljudi koji nemaju pameti. (El-Hašr, 14.).
Nažalost, mi smo danas svjedoci svojevrsnog paradoksa i na tom planu, i ako bi se danas rukovodili principom jedinstva, odnosno nejedinstva, onda bismo morali kazati da smo mi muslimani razjedinjeni i podijeljeni na razne frakcije, i da zapravo mi, a ne nevjernici, nemamo pameti. A to znači da smo okrenuli leđa Allahovoj uputi, pa smo se razjedinili, pocijepali, oslabili i osuđeni smo na poniženja i poraze.
Bolest razjedinjenosti ljudskih srca i to strašno duhovno sljepilo liječi se jedino svjetlom Objave i slijeđenjem Sunneta. Kur'an i Sunnet su nam detaljno objasnili da, ako budemo iskreni, ako očistimo naša srca od zavidnosti, mržnje, zlobe, laži, ogovaranja, prenošenja tuđih riječi, i sl., onda je i pojedinačni i kolektivni, džematski uspjeh zagarantiran, što potvrđuje i kur'anski ajet: Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom. (El-Feth, 18.). Zato iskreno slijedimo Kur'an i Sunnet i držimo se džemata, jer kako nam poručuje naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Džemat je milost, a frakcionaštvo je kazna.”
