Piše: Fahrudin Vojić
Elvis Dedić (27) iz Bihaća, jedan je iz plejade mladih Krajišnika koji su u potrazi za poslom napustili svoju domovinu i rodni kraj, pronašavši sreću u nekoj od zemalja Evropske unije.
On je svoju budućnost pronašao u programiranju koje se na zapadu sve češće traži.
Programiranjem se počeo baviti krajem 2013. godine, a oduvijek ga je zanimala tehnologija i razvijanje softwera, posebno igrica.
Interesovanje za tim pokazuje još tokom srednje škole, ali zbog nepostojanja adekvatnih predmeta i edukatora ubrzo se ta želja gasi. Nakon što je krajem 2011. godine završio Filozofski fakultet – odsjek engleski jezik, koji nije imao puno veze s tim, našao se u situaciji u kojoj se nađe većina naše omladine kada završi studij, a to je nemogućnost pronalaska zaposlenja.
Počeo je razmišljati o sebi, o životu i tome kako da pozitivno utječe na svoju budućnost.
„Taj period sam proveo u traženju sebe i šta ja zapravo želim od svog života. Iako je možda potrajalo više nego što bih želio, taj period je bio krucijalan u mom sazrijevanju i da naučim cijeniti trud roditelja koji je ulagao sve svoje resurse u mene, kao i svoje vrijeme koje nisam želio trošiti na gluposti kojima je većina mladih danas zaokupirana. Sljedećih desetak mjeseci su bili jako naporni, s obzirom da nisam imao nikoga da me uputi u svijet programiranja, dosta sam šarao u traženju najboljeg načina da savladam određene stvari, tako da je bilo tu svega i online knjiga, i plaćenih tutoriala kao i youtube klipova. Većinu svog vremena sam provodio učeći za računarom, često je to prelazilo svaku normalu ali meni nije smetalo, i uživao sam u tome jer makar sam znao da ne gubim vrijeme bezveze, trud će se kad tad isplatiti“, otpočinje Elvis svoju životnu priču.
Želja za učenjem i napretkom
Nakon toga, negdje krajem 2014. godine, dobio je posao u Sarajevu, u jednoj od najveći bh. programerskih firmi, a uvjeti i okruženje su, kaže, izuzetno pozitivno utjecali na njega. Ističe da je tu došao isključivo s ciljem da što više napreduje i uči.
Želja za učenjem i napretkom nije ga napustila od prvog dana, ali nažalost tu nije dobio prostora koliko je očekivao, pa se sam odlučio za nešto što bi rijetki učinili.
Elvis je odlučio da nakon dvije godine traženja posla i skoro godinu dana učenja da otkaz u firmi, gdje je imao odličnu platu i uvjete, a kao razlog navodi neutoljivu želju da još više napreduje i tako polovinom 2015. godine napušta Sarajevo.
„U tom trenutku malo ko me je razumio, ali ja sam bio ubijeđen da mogu puno bolje i odlučio sam da više ne provodim vrijeme tamo gdje ne mogu ostvariti svoj potencijal, makar ne onoliko brzo koliko sam ja to želio. Po povratku u Bihać bilo je teško ljudima objasniti da sam dao otkaz, jer sam htio da više radim, sa više odgovornosti i da brže napredujem. Smatram da to inače nije u našem mentalitetu i da su ljudi većinom mislili da lažem, te da nisam svojevoljno napustio firmu ili makar da nisam normalan“, prisjeća se Elvis uz osmijeh.
Narednih pola godine je proveo učeći i napravio ogromne korake u oblasti ovog posla. Paralelno s tim je imao i nekoliko razgovora za posao, te između ostalog dobio dvije ponude iz Bihaća i jednu iz Tuzle.
Međutim, uvjeti i plata nisu bili na zavidnom nivou, pa je odlučio da se strpi i čeka bolju priliku.
„Tada nisam ni razmišljao o inozemstvu jer sam htio ostati u svojoj državi, ali kako je vrijeme prolazilo i mogućnosti se nisu povećavale, početkom 2016. godine sam odlučio da se intenzivno počnem prijavljivati na oglase vani. Uglavnom sam se fokusirao na Austriju i Njemačku i poslao ogroman broj prijava, obavio mnoštvo razgovora i testiranja, ali imao i jako puno pehova. U većini slučajeva mi je presudilo ili slabije poznavanje njemačkog jezika kojeg sam učio paralelno sa programiranjem, ili se uvijek našao kandidat koji nije trebao nikakvu vizu i radnu dozvolu.
Tako je bilo sve do aprila, kad je dobio ponudu od firme iz Graza, koja mu je bez problema sredila sve papire i ubrzo se našao u Austriji, na novom radnom mjestu.
„Za divno čudo, pozicija koja me je čekala bila je sve što sam ikada želio. Dobio sam ogromnu slobodu u radu, ali isto tako i odgovornost. To je značilo konstantno napredovanje i rad s tehnologijama koje volim. Suvišno je kazati da su i ostali uvjeti odlični i da sam više nego zadovoljan“, kaže Elvis.
Nije država kriva
Na pitanje – “kako uspjeti?“, Elvis odgovara vrlo jednostavno. Sve što vam treba je, kaže, volja da učite, a posla u ovoj oblasti, navodi, ima na pretek. S obzirom da živimo u vremenu kad nam je preko interneta sve dostupno, pa ako neko i nema para za fakultet, dosta toga može naučiti preko interneta.
Ogroman broj najpriznatijih svjetskih fakulteta stavlja svoja predavanja online i sve je svakom dostupno.
Na nama je samo da se opredijelimo i uložimo trud, a online certifikati su, kaže on, sve više priznati i dosta poslodavaca, često, više cijeni nekog ko je sam poduzeo sve da nauči nove vještine, nego nekog ko je prespavao pola predavanja na nekom fakultetu.
U IT sektoru vidi potencijal i priliku za napredak Bosne i Hercegovine, jer dosta se firmi otvara i ima posla za svakog pomalo.
Smatra da se mladi u BiH moraju trgnuti iz noćne more “država je kriva”. Ističe da mladi svakako nisu krivi što su rođeni u takvim uvjetima kakvi su u BiH, ali ako su nam već dodijeljene takve nepovoljne karte, do nas je šta ćemo s njima uraditi i za to ne smijemo nikog drugog kriviti, smatra on.
„Dosta nas omladine zapravo nije sposobno da radi ikakav posao, dosta nas, uključujući i mene, završava fakultete od kojih i nema neke koristi, ili u najmanju ruku nisu im baš najinteresantniji, pa kad se završi na birou, svi su drugi krivi. Treba biti realan, pa ako nam je već tako grozna situacija, sagledati šta je najbolje što ja kao pojedinac mogu izvući iz toga, a kad imate korisno znanje i vještine, vidjećete kako veze i vezice nisu bitne, jer svako želi dobrog i kvalitetnog radnika. A na kraju krajeva, ako vas ne žele u Bosni, ako išta vrijedite uzet će vas neko drugi. Dakle moja poruka mladima je da rade ono što vole i u čemu znaju da mogu biti dobri i što je traženo danas. Nedopustite da vas društvo, okolina ili profesori obeshrabre i okrenu s vašeg puta“, ističe.
Smatra da je lako je sjediti na “kaficama“ i filozofirati o svemu.
Poručio je da, ako smatrate da vrijedite nešto, trebate zavrnuti rukave i to ljudima pokazati.
Izvor: Al Jazeera
