Svu silinu moći pred kojom je čovjek potpuno nemoćan priroda je pokazala u Željeznom Polju na području općine Žepče, gdje je nakon poplava i pokrenutih klizišta sa geografske karte zbrisala čitave dijelove okolnih brda, zajedno s desecima kuća ovdašnjih sela. Od prizora ovog kraja zastaje dah, a ostaje jedino strahopoštovanje prema sili koja ruši sve što joj se na putu nađe.
Više od 450 klizišta nakon posljednjih poplava registrirano je na području općine Žepče, a najveći broj ih je zabilježen upravo u Mjesnoj zajednici Željezno Poje koja broji 11 sela. Ova su sela ugniježđeno na većim nadmorskim visinama okolnih brda, a dokle god pogled seže vidljivo je neko od stotina klizišta.
Ono najveće, širine oko 400 metara, prepolovilo je jedno od brda te u bezdan sručilo na tone zemlje, kamenja i drveća. Razmjere te prirodne katastrofe neopisive su i neshvatljive ljudskom umu.
Čovjek se ovdje osjeća tek kao liska trave, jer sva civlizacijska dostignuća beznačajna su i neupotrebljiva pred ovakvom moćnom silom. Jedino što on može učiniti je – pobjeći. Upravo to su i učinili mještani ovih sela kada su klizišta pokrenuta. Bježali su u podnožje i okolne šume, spašavajući tek živote.
Selo Čole, smješteno u podnožju okolnih brda, najteže je pogođeno ovom prirodnom katastrofom. Najveći dio zemljanog materijala, šljunka i drveća završio je upravo ovdje, nakon što se spuštao stotinama metara s padina. Sada selo izgleda nestvarno poput mjesečeve površine – sivi krajolik podsjeća na neku nepreglednu kamenu rijeku iz koje vire samo dijelovi nekadašnjih kuća.
Sadeta Ajdinović samohrana je majka dvoje djece, koja su trenutno smještena kod njene sestre u Žepču. Njena kuća, nekada lijepa dvospratnica, sada samo jednim spratom viri iz kamenog nanosa. Strah ju je u njoj boraviti, jer je sva ispucala. Stoga spava u šatoru ispred kuće, iako i u njemu baš ne uspijeva usniti – kaže, boji se vukova i drugih životinja iz šuma koje okružuju selo.
Ispred kuće postavljena je stara peć na kojoj u jedinoj šerpi koju ima skuha supu ili neki skromni ručak. Priča da su u tom dijelu sela prije ove prirodne nesreće kuće imali njena braća, te da su jedni do drugih živjeli kao u bajci. Sve je stvorila vlastitim radom, a u tren oka ostala bez ičega.
– Svaki put vjetar kada puhne odnese šator, jer nema drveća, ostala je pustoš, pa ga ponovo moramo postavljati. U njemu više ne spavam nego što spavam, bojim se. Ne nadam se ničemu, meni moje niko ne može vratiti – ističe Sadeta.
Imala je, kaže, najljepšu njivu i zemljište u selu, krave, kokoške i patke, a sada je sve nestalo. Sva sela u Željeznom Polju prije katastrofe bila su poznata kao malinarski kraj, bilježeći najveći otkup malina u Federaciji BiH. Danas se sve promijenilo.
Sadeta priča da je išla u općinu tražiti smještaj za njenu porodicu, ali je nikada nisu nazvali. Pokušala je i sama naći privatni smještaj, no ističe da svi traže plaćanje kirije tri mjeseca unaprijed, za šta novca nema.
– Najviše mi je žao moja dva vučijaka koje je voda odnijela zajedno s njihovim kućicama. Toliko mi je teško što ih nisam stigla odvezati – priča ona kroz suze.
Njen brat Asmir Tutnjić pokazuje album sa slikama na kojima je nestvarna ljepota – kuće u zelenilu, bašte pune cvijeća, potočić koji prolazi kroz selo, idila svako bi pomislio. Njegove kuće na mjestu gdje je bila više nema – voda ju je odnjela nevjerovatnih 750 metara nizvodno.
– Na mjestu gdje je kuća moje sestre i gdje je nekada bila moja kuća sada je devet metara nanosa kamenja i zemlje. Bavili smo se poljoprivredom, imali smo deset i po dunuma zemlje, prostor za sušenje vrganja i šumskog srijemuša. Uzgajali smo i maline, a sada ničega više nema – priča on.
Prisjeća se da je 25 mještana tri dana i tri noći provelo u okolnoj šumi kada se klizište pokrenulo. Bili su istraumirani i bez pomoći. Podvlači da su od tri sela Željeznog Polja koja su najviše stradala, Čole prošle najteže.
– Zimu dočekujemo u takvim uslovima. Para nemamo ni za kirije. Apelujemo na sve dobre ljude da dođu i vide gdje smo i u kojim uslovima, te nam pomognu ako mogu. Kada je u pitanju moja familija, brat je bio u bolnici, preživio je nervni slom, istakao je Asmir Tutnjić.
Apelujemo na sve dobre ljude koji mogu na bilo koji način pomoći ovoj porodici da to učine što prije. Koliko nas ima, barem smo im sposobni skupiti koju marku za kiriju kako bi prezimili i ako Bog da u proljeće doživjeli vlastiti krov nad glavom.
Naravno, pomoć je potrebna i svim ostalim koji su pogođeni ovogodišnjim poplavama, a koji su već pomalo zaboravljeni i nemaju mogućnosti da nam se jave.
Za detaljnije informacije kontaktirati porodicu na ovaj broj mobitela 062472125
http://www.zepce.ba/index.php/zepce/item/3403-foto-i-video-nemaju-ni-za-kiriju-a-o-vlastitom-krovu-nad-glavom-jos-nema-ni-govora
