Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Namjesnik sjeverne Afrike Bišr ibn Safvan el-Kelbi poslao je novog namjesnika u Endelus. Bio je to Ambese ibn Suhajb el-Kelbi. Došao je u saferu 103. godine. Na vlasti je ostao četiri i po godine. On se umio nadovezati na Es-Semhove temelje i čak još više doprinijeti razvoju Endelusa.
Historičari ga opisuju kao bogobojaznog uglednika, vrsnog administratora, hrabrog borca i pouzdanog mudžahida.
Prethodnikovim stopama je krenuo i napadajući Francusku, uspio je doći do mjesta do kojeg niko od muslimana nije. Načinio je prodor s juga Francuske i pobijedio Odove snage. Osvojio je Karkasonu, a 105. godine, prethodno osvojivši mnoge gradove i utvrđenja, došao do grada Sansa, samo trideset kilometara udaljenog od Pariza, glavnoga grada Francuske.
Karlo je bio potpuno uzdrman. Podigao je vojsku sa 400 hiljada vojnika protiv manje od 10 hiljada muslimana i uspio ih opkoliti. Vođena je velika bitka.
Među šehidima je bio i Ambese.
Nakon smrti Ambese ibn Suhajba el-Kelbija, Endelusom je vladalo nekoliko namjesnika. To je, samo po sebi, prouzrokovalo usložnjavanje i unestabiljenje situacije.
Muslimanska vojska u Francuskoj, u Santa Mariji, izabrala je novoga vojskovođu. Njegova veličina i sjaj će doći do izražaja. Bio je to Abdurrahman ibn Abdullah el-Gafiki. Izabran je u zu-l-hidždžetu 102. godine. Bio je istaknuti tabi‘in. Prenosi hadise od Ibn-Omera, radijallahu anhu. Postat će i istaknuti vojskovođa. Prvo je zaustavio sukobe među muslimanima, između arapskih plemena i Berbera. Time je zadobio simpatije svih muslimana i mogao punu pažnju obratiti na organiziranje vojske. Okupio je brojnu vojsku. Između 70 i 100 hiljada vojnika. Prvi put je u Endelusu mobilizirano toliko vojnika.
Abdurrahman el-Gafiki je, sa 50 hiljada vojnika, prešao Pirineje i napao pokrajinu Oda. Osvojio je Arb, Bordo, zatim i Alošu, glavni grad pokrajine, čiji je namjesnik pobjegao tražeći utočište kod Karla Martila. Time su osvojene južna i centralna pokrajina Francuske.
Noseći sav ratni plijen iz prethodnih borbi, muslimanska vojska je nastavila prema Parizu. Većinu su činili Berberi.
Stigli su do grada Tura i osvojili ga.
Između Tura i Pariza je ostao samo jedan grad, Poatje. Sljedeći bi bio Pariz.
Karlo se uplašio i poslao poruku svim evropskim vladarima:
“Pomozite mi! U suprotnom, doći će red na vas!”
Poslao je poruku i papi u Rim.
Da bi spriječio napredovanje Abdurrahmana el-Gafikija, papa objavljuje križarski rat. Iz svih krajeva Evrope su počele stizati vojske križara i pridruživati se Karlu. Tako je Karlo poveo 400 hiljada križara protiv 50 hiljada muslimana.
Obaviješten o njihovom kretanju, Abdurrahman je za bitku odabrao dolinu 20 kilometara sjeverno od Poatjea. Između tog bojišta i Kordove bilo je hiljadu kilometara. Time je muslimanska vojska bila predaleko od bilo kakve pomoći.
Abdurrahmanovim vojnicima se nije odvajalo od ratnog plijena. Tražili su da se povuku. Abdurrahman im je održao govor. Između ostaloga, rekao je:
“Nismo došli radi ratnog plijena, već smo došli da izvedemo ljude iz robovanja ljudima u robovanje Allahu. Došli smo da proširimo islam i da ljude upoznamo sa šehadetom, da vjera bude samo u Allaha, da ljude izvedemo iz ropstva na slobodu i da izaberu ono što žele. Došli smo da im damo njihova prava!”
To je popravilo moral. Iako je u mnogima vladala kolebljivost, vojnici su se složili da ostanu. Muslimanska vojska se ulogorila na mjestu koje je poznato kao El-Belat (Palata).
Pred kraj mjeseca ša’bana 114. godine (1732. po Isau, alejhi-s-selam), kršćanska vojska na čelu sa Karlom stigla je do El-Belata. Uslijedila je velika bitka, u kršćanskoj historiji poznata kao Bitka kod Poatjea, a u muslimanskoj historiji znana kao Palača šehida.
Bitka je počela u ramazanu i neprekidno trajala deset dana. Početak je bio u znaku napredovanja muslimana. Lično im dajući podstrek, Abdurrahman je išao na čelu vojske. Karlo naređuje da se sva pažnja usmjeri prema Abdurrahmanu i skupini koju on predvodi. Naleti nisu prestajali dok nije ubijen Abdurrahman ibn Abdullah el-Gafiki. Time se počeo nazirati poraz.
Mada muslimani ne pridaju važnost ovoj bitki, orijentalist Gibon kaže:
“Da su muslimani pobijedili kod Poatjea, nema sumnje da bi ubrzo osvojili i Francusku i Englesku i Rim i Konstantinopolis”.
Karlo se nije zadovoljio samo pobjedom. Krenuo je da povrati svu teritoriju koju su muslimani osvojili. I to mu je pošlo za rukom. Jedino nije uspio osvojiti Narbonu, glavni grad južne pokrajine Francuske.
Na El-Gafikijevo mjesto dolazi Abdulmelik ibn Katan el-Fihrij. Bilo je to 4. ševvala 114. godine. Već je bio zašao u godine, ali nije imao nikakvog iskustva ni u vođenju džihada, ni u diplomatiji. Na položaj ga je dovela plemenska pristranost. Vladao je dvije godine i za to vrijeme je Karlo povratio preostalu teritoriju u Francuskoj, a Abdulmelik je Endelus ispunio nezadovoljstvom i nasiljem. Članove svoje porodice i plemena postavljao je na rukovodeća mjesta. Drugi su bili obespravljeni, pa i potlačeni.
Zato su se Berberi žalili namjesniku Egipta Ubejdullahu ibn Habhabu, pa je postavljen novi vladar Endelusa. Ubejdullah je odabrao Ukbeta ibn Hadžadža es-Selulija. Rekao mu je:
“Izaberi između Endelusa i zapadne Afrike!”
Izabrao je Endelus.
Ubejdullah ga je pitao:
“Zašto?”
Odgovorio je:
“Zato što je Endelus zemlja džihada i poprište stalnih borbi, a ja volim džihad!”
Došao je na vlast u ševvalu 116. godine i vladao Endelusom šest godina i tri mjeseca. Bio je poznat po pobožnosti i skromnosti. Poveo je borbu protiv nepravde i nepravednog postavljanja na vlast na osnovu plemenske pripadnosti. Uporedo je krenuo u osvajanja na jugu Francuske.
Zarobljenicima je lično govorio o islamu i pozivao ih da vjeruju u Allaha, subhanehu ve te‘ala. Tvrdi se da je njegovim zalaganjem islam primilo dvije hiljade zarobljenika.
Uspjelo mu je osloboditi Narbonu, Elbu i Pamplonu. Poveo je i džihad protiv pobunjenih gotskih skupina na sjeverozapadu Endelusa i porazio ih.
Čim je čuo da je Karlo opkolio Narbonu, vratio se na jug Francuske. Sukobio se sa Karlovom vojskom kod mjesta Karkasona i – poginuo.
Nekako u isto vrijeme je umro vođa Gota na sjeveru Endelusa. Njega je naslijedio sin, koji je vladao tim skupinama dvije godine, da bi od njega vlast preuzeo Alfonso, koji se oženio kćerkom svoga prethodnika.
Iako je Ukbe protjerao gotske skupine, Alfonso ih je uspio okupiti.
Nakon Ukbetove smrti, saplemenici Abdulmelika ibn Kattana el-Fihrija vratili su na vlast ovoga zulumćara. Bilo je to u muharremu 123. godine. Ali, s ovom nesrećom naporedo je išla druga, u prvom muslimanskom susjedstvu…
Endelus: Most u Kordovi sa 17 lukova VI
Endelus: Za tri godine osvojeno Pirinejsko poluostrvo V
Musa ibn Nusajr i Tarik ibn Zijad zajedno nastavljaju osvajanje Endelusa IV
I ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., među osvajačima Endelusa III
Musa ibn Nusajr, njemu pripadaju najveće zasluge za osvajanje Endelusa II
