Izvor: Slobodna Bosna
Mještani Bočinje, sela koje je godinama na lošem glasu zbog međunacionalnih tenzija, kažu da su poplave nanijele puno štete, ali su im pomogle da shvate da su dobre komšije i solidarnost među ljudima najvažniji u životu. Jedino što se plaše je koliko dugo taj osjećaj zajedništva može trajati.
Alma (12) je najstarija kćerka Reufa Mujkanovića i u ponedjeljak će krenuti u peti razred osnovne škole u Maglaju. Prve razrede završila je u Bočinji. U njenoj generaciji je bilo pet učenika – tri dječaka Bošnjaka, i njih dvije djevojčice koje su sjedile zajedno u klupi i postale drugarice – Alma i Anđela. Anđela živi u Docu, selu pored, i nastavit će školu u Zavidovićima. Veliki broj škola na području Zeničko-dobojskog kantona oštećeno je tokom poplava u maju. U općini Maglaj je situacija vjerovatno najgora. Obnova ide sporo i teško. Bočinja je u planovima za obnovu izgleda zaboravljena.
U tamošnju školu nekada je išlo 900 djece, a danas samo dvadesetak koji zajedno slušaju nastavu od prvog do četvrtog razreda. Imaju dvije nastavnice koje dolaze iz okolnih mjesta, te po jednog učitelja vjero-nauke – za islam i za pravoslavlje. Nadaju se da će ove godine dobiti i srpski jezik. Nastava se odvija po programu Zeničko-dobojskog kantona.
Mještani su nakon poplava održali sastanak i odlučili očistiti školu sami jer su shvatili da im niko neće pomoći. “Svi smo mislili da će neko renovirati i našu školu kao i ostale, ali niko ništa”, priča Boro Jeftić predsjednik MZ. “Onda me nazvao jedan čovjek i rekao da ima informaciju da škola neće više raditi nego će djecu voziti u Maglaj. Nisam vjerovao, ali sam se uvjerio da je tako. Nas niko nije o tome obavijestio, niko nije sazvao roditelje da im to kaže. Onda sam digao prašinu i napokon je došao kantonalni ministar za školstvo i rekao nam da škola nije uslov-na.”
Bočinjani nisu željeli prihvatiti takva objašnjenja i nastavili su tragati za nekim ko će im pomoći da obnove školu. Saznali su da UNDP to radi, ali i da njihova nije na spisku onih koje treba obnoviti.
“Saznao sam da postoji neki plan da UNDP radi novu školu na proljeće i da je vrijednost toga 300.000 KM, za 20 djece. Ima li to logike? Ima ako se uzme u džep 150.000 KM. Direktor škole ima neki projekat adaptacije za 274.000 KM. To su smiješne cifre. Neka nama daju još 100.000 i mi ćemo da pozlatimo školu. Mi smo sami, uz pomoć prijatelja, obnovili školu”, priča Boro koji pojašnjava da je svima stalo da mala djeca ne moraju ići do Maglaja u školu, po zimi i kiši. “Čim padne prvi snijeg, kombi ne može da vozi. Ti prevoznici koje plaća ministarstvo su neodgovorni i kada padne snijeg, ne voze nego puste djecu da idu pješke. A kako će dijete od šest godina ići pješke? Kako? Za mene je škola gotova stvar i spremna je u ponedjeljak. Na opštini Maglaj samo će Bočinja imati spremnu školu zato što smo je sami sebi popravili.”
Enes Imamović kaže da nije mogao dopustiti da djeca idu pješke do škole. “Što da moje dijete ide 15, 20 km u školu kada ima škola tu? Sa malo sredstava mi smo sami očistili školu. Čistili smo šest ili sedam dana sav taj mulj”, kaže ali dodaje da nije zadovoljan školom. “Poredim sa onim što je bilo nekada i mislim da današnjim nastavnicima rad u područnim školama nije bitan. Dođeš u 9, u 11.15 pustiš djecu, pri tome sva djeca u istom razredu, a različitih uzrasta. I onda neko treba reći djetetu ovo sada nije za tebe nego za onog drugog. Ali, neko je to tako namjestio namjerno da osakati generaciju.”
I Enes i Boro, a čini se i drugi mještani, kategorički su protiv toga da djeca vozare do neke druge škole. “Djeca su postala kao roba na tržištu”, kaže Enes. “Što više djece u nekoj školi, to više mogućnosti da neko zaposli svoju tetku ili ko zna koga. Možda je neko tako i ovdje htio?”
Iako je sada u školi tek dvadesetak djece, svi mještani se nadaju da će ih uskoro biti više. Zora Jovanović kaže da se mladi Srbi vraćaju u Bočinju jer ne žele više živjeti u gradovima. I Enes kaže da će biti još Bošnjaka i da su kupili puno zemlje. Do tada, Reuf se nada, odnosi među komšijama će biti sve bolji i bolji.
“Poplave su promijenile odnose među komšijama, olakšale. Treba sada da izvučemo pouku iz ovoga. Nažalost, poplava nam je trebala za to. Sada u Bočinji nemamo problema osim onih svakodnevnih u BiH – nezaposlenost, nebriga o školstvu i ostalim potrebama ljudi, a pogotovo sada u danima poslije poplave. A nama malo treba, samo da prepoznamo vrijednosti – a to su ljudi, djeca i život”, zaključuje Mujaković. (N. Ahmetašević)
