Piše: Mirsad Sinanović
Otkuda ovako rastuće neraspoloženje nekih evropskih zemalja, koje predvode Njemačka i Holandija posljednjih godina prema Republici Turskoj, da bi posljednjih mjeseci sve ovo postalo vidljiva mržnja. Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan na njihov animozitet odgovorio je animozitetom, što je bilo očekivano, a onda se na njega i Tursku obrušila cijela artiljerijska medijska paljba, kakva nije viđena na evropskim prostorima. Erdogan je postao „veliki diktator“ i što je začuđujuće njemački mediji ga porede sa „svojim“ Hitlerom. Maltene, predsjednik Erdogan je fašista-nacista, hoće nedemokratskim putem da prigrabi svu vlast kako bi država bila iznad naroda. Poznato je da je nacizam (sinonim za fašizam) politički pokret u Njemačkoj, koji je iniciran 1920. godine činom organizacije Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei), to je pokret koji je kulminirao stvaranjem Trećeg Reicha totalitarne države koju je od 1933. Do 1945. godine vodio diktator Adolf Hitler. Šta je razlogom ovolikog višegodišnjeg animoziteta koji je kulminirao posljednjih mjeseci, upravo prije najavljenog referenduma 16. aprila kada će se narod izjasniti o ustavnim promjenama? Otkuda onolika bojazan pojedinih evropskih zemalja prema događajima u drugoj zemlji, a nakon onakve medijske histerije kunu se u svoj antifašizam i toleranciju prema svima.
Neke evropske zemlje ne mogu da se pomire sa dvije stvari koje bi se 16. aprila mogle dogoditi u Turskoj. Ustavnim promjenama državni aparat upotpunosti će biti oslobođen tutorstva vojske, pravosuđa i birokratije , a uklanjaju se dijelovi sistema koje je teroristička organizacija Fethullaha Gülena koristila za reprodukciju svojih kadrova. Oslobađanjem tutorstva vojske, pravosuđa i birokratije , zemlje koje su preko ovog vandemokratskog sistema (sistem iznad države) ostaju bez poluge kojom su mogli kontrolirati sva društvenopolitička događanja u Turskoj, a teroristi Fethullaha Gülena ne bi više imali potpore u državnom uređenju. Ovo je suština ustavnih promjena, a ne one tlapnje da predsjednik Erdogan hoće vlast za sebe, da pravi neku diktatorsku državu u kojoj bi on bio neprikosnoven vladar. A iz ovih ključnih promjena slijedi veliki razvoj Republike Turske, čime bi bili dostignuti postavljeni ciljevi za 2023. godinu, ali i oni do 2053. godine,kako bi ova zemlja „betonirala“ svoje mjesto među deset najrazvijenijih zemalja svijeta.
Suština je u tome da pojedine evropske zemlje sa svojim predrasudama i stereotipima boje se ubrzanog razvoja Turske, dok njih veliki broj „boluje“ u ekonomskim krizama, stagnacijama u proizvodnji koje ih tjeraju da preko noći zatvaraju nekada moćne kompanije, a desetine hiljada radnika preko noći ostaju bez posla. Na drugoj strani sa sadašnjim aktualnim projektima Turska spada među deset najjačih država u svijetu, a po ekonomskom rastu je druga; penzije su povećavane deset puta, najniže su kamatne stope u bankama, a višestruko su povećana socijalna izdvajanja. Za sve ovo dovoljan je animozitet pojedinih evropskih zemalja prema gradnji trećeg aerodroma u Istanbulu. A Turska se ne razvija samo svojim resursima, ne koristi baš nikakve resurse drugih država. O čemu se radi? Primjerice, u Istanbulu postoje već dva aerodroma, onaj veći Atatürk International prije dvije godine preuzeo treće mjesto po godišnjem prometu putnika u Evropi, oko 70 miliona putnika prometuje godišnje, što je za deset odnosno petnaest hiljada više od onog u Franfurtu i Amsterdamu, koji su po ovome osnovu iza Atatürk Internationala. I pored toga Turska u Istanbulu gradi treći aerodrom, ustvari jedan veliki grad. U njegovu gradnju biće uloženo 10,25 milijardi eura.
Već krajem ove godine, nakon prve faze, prometovaće oko 90 miliona putnika godišnje, a nakon četvrte faze čak 150 miliona putnika, čime će biti najveći i najprometniji aerodrom na svijetu. U ovome gradu – aerodromu planirano je da se zaposli 80 hiljada radnika, dok će ovaj aerodrom graditi oko 100 hiljada, najviše građevinaca. Za Njemačku i Holandiju nisu problem nove desetine hiljada radnih mjesta, već to što će ova dva najveća aerodroma ostati bez gomile milijardi eura, jer bi se sav avionski saobraćaj trebao odvijati preko ovog najvećeg, trećeg aerodroma u Istanbulu. O tome u medijima govore ministri finansija Holandije i Njemačke, i to bez uvijanja. Holandski ministar Jeroen Dijsselbloem u jednoj tv. emisiji otvoreno kaže da će treći aerodrom u Turskoj uzrokovati veliki gubitak u holandskoj ekonomiji, govori o milijardima eura bez kojih će ostati njegova zemlja. Čak se nekako osvetnički Ahmed Abouteleb, gradonačelnik Roterdama, slika sa pripadnicima terorističke organizacije FETO, a premijer Rutte s časopisom Zamanu rukama, koji izdaju gulenovci u Holandiji. Sve u svemu, posrijedi je ekonomski rat, a ne neko ko hoće da bude diktator.
Zaključak je sljedeći: Svim silama pojedine evropske zemlje pokušavaju spriječiti razvoj Turske, kako ne bi postala ekonomska sila i u tome su angažirali medije koji svijetu plasiraju ružnu sliku o predsjedniku Turske i ovoj zemlji, a iza svega se krije njihov animozitet sa elementima nacizma i rasizma. Ovome treba dodati da su već počeli i radovi na velikom visećem mostu između Egejskog i Mramornoga mora, na sjeverozapadu države. Most će imati šest prometnih traka i za javnost će biti otvoren 2023. godine, na 100. godišnjicu osnivanja turske Republike. Most će biti dug 2.023 metra, duži od japanskog Akashi Kaikya. Za gradnju ovog mosta planirano je oko 2,76 milijardi dolara. Ovo će dodatno pojačati animozitet ovih zemalja prema Turskoj.
Sjetimo se onih protesta prije tri godine u Gezi-praku. Navodno, protestanti su se borili za zaštitu zelenila, čovjekove zdrave sredine zbog čega su i protestirali, htjeli su sačuvati Gezi park od Erdogana. A na pregovorima sa predstavnicima vlasti, vođe protestanata tražili su da se obustave svi veliki infrastrukturni projekti da bi oni prestali sa protestima. Dakle, planirani projekti bili su razlogom protesta, a ne borba „ekologa“ za Gezi-park. I na kraju se ispostavilo da su protesti organizirani izvana, da iza njih stoje i pripadnici terorističke organizacje FETO. I kada analiziramo događanja u Turskoj u toku prošle godine, onoliki broj terorističkih napada (27) u kojima je ubijeno blizu 300 građana, ranjeno oko 1000, nećemo pogriješiti ako kažemo da su svi ti napadi došli kao odgovor na razvojne projekte koji bi trebali trasirati budućnost građanima Turske, bez obzira da li dolazili od PKK-a, IDIL-a ili FETO-a. I svi su diktirani izvana.
A sve je počelo prije 12-13 godina, kada je Centralna banka Turske otplatila posljednju ratu kredita Međunarodnom monetarnom fondu. Prema Erdoganovoj viziji, nakon toga krenulo se sa gradnjom hiljada kilometara željezničkih i autoputeva, a ulagano je u obrazovanje domaćih kadrova i u infrastrukturu. Velikim javnim radovima pokrenuta je industrija proizvodnje građevinskih materijala i u ovoj branši veliki broj nekvalifikovanih radnika dobio je posao. I onda se dogodilo ono što je do tada bilo nezamislivo: Nakon gradnje putnih komunikacija, nagrnuli su strani investitori iz cijelog svijeta, privučeni jeftinom radnom snagom. Sve se ovo događalo u vrijeme kada je Evropska unija bila pod velikom recesijom, a Turska prestajala da bude ekonomski zapuštena zemlja. I mnoge zapadne zemlje umjesto da ovaj Erdoganov put u budućnost prihvate kao recept za svoju ekonomiju kako bi izašle iz svoje socijalne agonije, osjetile su se ugroženim ubrzanim rastom Republike Turske?! I umjesto da metu smeće u svome dvorište, jedina im je briga: Kako u razvoju zaustaviti Republiku Tursku!
I nakon decenijskog kontinuiranog zaustavljanja, posljednji u nizu je ovaj kojim se pokušava nagovoriti dijaspora i građani Turske da na referendumu 16. aprila ne glasaju za ustavne promjene. I što je zanimljivo, svi pišu o nekakvim prevelikim ovlastima predsjednika Erdogana, a niko ne piše šta time u budućnosti dobiva Republika Turska. A o ovoj promjeni prethodile su decenijske debate o predsjedničkom sistemu, a Erdogan je posljednji u nizu političara koji su se zalagali za ovu promjenu, među njima su rahmetli Turgut Ozal i Sulejman Demirel. Primjerice, novinari pišu kako će predsjednik Erdogan odlučivati o budžetu, a on će ga samo predlagati, a Parlament usvajati ili odbijati. S velikom halabukom se piše kako će Erdogan postavljati i razrješavati ministre, a da ne moraju biti parlamentarci. Pa, zar bivšeg direktora ExxonMobila Rexa Tillersona na mjesto novog državnog sekretara nije izabrao predsjednik SAD Donald Trump, koji je na čelu predsjedničkog sistema koji u ovoj zemlji funkcionira već 200 godina. Niko ne piše o onoj najvažnijoj amandmanskoj uredbi koja ukida vojne sudove, osim onog za disciplinske prekršaje, ili o ispravljanju one pravne i logičke nebuloze da ljudi od 18 godina mogu birati, ali ne mogu biti birani dok ne napune 25 godina. Svi pišu o velikim ovlastima predsjednika države, a da niko ne analizira niti jedan od onih 18 amandmana na Ustav Tepublike Turske.
Kada je riječ o demokratiji u Turskoj o kojoj se najviše brinu Njemačka i Holandija, niko ne spominje da je onaj vojni puč i Turskoj, ustvari vrh nedemokratije, a znamo da je organiziran izvana – od „demokrata“. Poznate su i nereakcije zemalja koje danas kritiziraju demokratske procese u Turskoj. Milioni građana izašli su na ulice i goloruci branili svoju zemlju i svoga predsjednika. Zar može biti veće demokratije od ove koju su pokazali građani Turske? Nešto slično desilo se Erdoganu kada ga je kao gradonačelnika Istanbula, vojni Sud državne sigurnosti iz Diyarbakira osudio na deset mjeseci zatvora zbog recitiranja nekoliko stihova pjesnika Ziyaa Gokalpa. Ispred vozila na putu za zatvor u kojem je bio Erdogan formirala se nepregledna kolona građana da je i naoružani policajci nisu mogli razbiti, iako su pucali iznad njihovih glava. Narod je kroz gradonačelnikovanje svog predsjednika osjetio da on radi za njih, a ne za sebe. Zakratko, u Istanbulu je promijenio vodovodni sistem, kako kroz njega ne bi tekla hrđa, uklonio je planine smeća sa ulica, izmjenama u saobraćaju građani više nisu udisali otrov, spasio je kulturnohistorijsku baštinu grada. Zbog ovih rezultata građani Istanbula pratili su ga sve do zatvora. Cijeli njegov životopis govori o tome da nikada nije bio iznad građana, u cijelom svom životopisu borio se protiv takve države. Otuda jedan od amandmana na Ustav danas glasi: Ukinut će se vojni sudovi, osim u ratnim situacijama, a ostat će samo disciplinski vojni sudovi. I ovo je demokratija, ali i jedinstvo turskog naroda.
Nakon medijske paljbe holandskih zvaničnika po Turskoj zbog nedemokratije u ovoj zemlji, predsjednik Erdogan ih je podsjetio na Srebrenicu kada su holandski vojnici, umjesto da brane ovu u ratu zaštićenu zonu, što im je bio osnovni zadatak prema međunarodnim konvencijama, kao na tacni sve Srebreničane predali u ruke srpskoj vojsci koja je nad njima izvršila genocid, nezapamćen nakon Drugog svjetskog rata. Podsjećajući ih na to nazvao ih je nacistima, a holandski premijer Rutte mu je odgovorio da je to laž, kao da svjetska javnost nije upoznata sa onim što su tada radili holandski vojnici: pijančili su i slikali se sa srpskim vojnicima.
Erdoganu su naši mediji zamjerili zbog ovoga ističući kako on nije ništa učinio da spasi Srebrenicu. Međutim, smetnuli su s uma daje on tada bio gradonačelnik? Kada je riječ o odnosu Bosne prema nama prijateljskoj državi Turskoj, ali i arapskim zemljama, cijeli medijski timovi, pogotovo naših susjednih zemalja, rade na tome da naruše ove odnose dok njihovi vlastodršci sve čine kako bi stotine miliona dolara i eura Turci i Arapi investirali u njihove zemlje. Primjer toga su Hrvatska i Srbija. Svojom propagandom čine sve da mi odbijemo ove investicije, a statističari su već registrirali ogroman novac koji dolazi u njihove zemlje. U Bosni se uvijek slušao glas sa strane, a Bosanci sami sebe gurali su negdje ustranu, kako bi ostali na margini događanja kada su oni u pitanju.
