Izvor: Preporod.com
Fahrudin Vojić jedan dio svoje mladosti proveo je u ratnom okruženju, bez struje i svih onih stvari koje djeca imaju u početku rane mladosti. U ratu je interes za vjeru kod ljudi sve više bio aktueliziran, pa je i Fahrudin uzeo aktivno učešće u lokalnom horu (hor je izvodio ilahije i kaside). Iako nisu imali puno nastupa osim u džamiji poslije teravije i sličnih događaja uživali su u svakodnevnom uvježbavanju i izvođenju ilahija, jer ih je to činilo sretnim u tom teškom ratnom periodu.
“U tom periodu na području Bihaća u svim mjesnim zajednicama egzistirao je tzv. Muslimanski omladinski savez (MOS). Prilikom formiranja ogranka MOS-a u Mjesnoj zajednici “Veliki Lug“ gdje sam rođen i gdje sam odrastao, mene su izabrali za predsjednika, ali zbog svjesnosti značaja i odgovornosti onoga koji tu funkciju obavlja, prepustio sam to drugim članovima. U to vrijeme družio sam se s mladima koji su se zanimali za vjeru i povremeno obavljao neke od namaza, kao npr. džumu. U to vrijeme upoznao sam i Nihada ef. Imširevića koji se tamam vratio iz Sarajeva i preko Hrvatske došao u Bihać. On je tada bio softa tj. ramazanski imam u mom džematu, pa sam imao priliku da povremeno razgovaram s njim o vjeri. Također i aktuleni glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bihać Mensur ef. Ćehić bio je aktivan u radu s omladinom s obzirom na to da imami nisu bili vojno obavezni. Dakle, rani period moje mladosti protekao je u ratnom okruženju i bio je dobrim dijelom obilježen vjerom. Nakon toga postao sam DJ“, kaže za “Preporod“ Fahrudin Vojić, sadašnji vjeroučitelj i novinar.
Zašto si se bavio poslom DJ-a?
Još dok sam pohađao osnovno obrazovanje, kod mene se razvijala ljubav prema muzici. U početku je to bio domaći rok, pa hip-hop, da bi kasnije prešao na tehno-muziku i elektronske zvukove. Poslom DJ-a počeo sam se baviti sasvim spontano. Odlazeći u diskoteke u jednoj sam upoznao lokalnog DJ-a s kojim sam često pričao o muzici i poslu kojim se bavim. On bi mi povremeno pokazivao neke od specifičnosti tog posla i puštao me da ga nakratko zamjenim. Usljed razmirica između njega i šefa diskoteke on je dao otkaz i javila se prilika za mene da se po prvi put okušam u tom poslu. Pošto je šef diskoteke znao da sam povremeno učio taj posao od njihovog dugogodišnjeg radnika, on mi je prišao i ponudio mi posao što sam bez razmišljanja prihvatio. Diskoteka se zvala “Galaksija“, a u njoj sam proveo nekoliko godina radeći posao DJ-a. U toku mog rada u toj diskoteci imao sam priliku upoznati profesionalne putujuće DJ-ove iz Engleske koji su obilazili Evropu i svirali tamo gdje zanoće.
Nakon što je opala posjeta i gazda počeo vikendom dovoditi narodnjake, dao sam otkaz. Međutim, ubrzo se u jednoj drugoj bihaćkoj diskoteci pojavilo upražnjeno mjesto DJ-a i tako sam počeo raditi u diskoteci “Flamingo“. Ali kako su DJ-ovi po svojoj prirodi slobodnjaci i ne trpe da im se iko puno petlja u posao, tako sam u toj diskoteci proveo samo nekoliko mjeseci, jer nisam našao “zajednički jezik“ s gazdom. Raja hoće jedno, gazda drugo i onda tu nema drugog rješenja nego da napustiš to mjesto. Iako sam kratko radio tu, trenuci provedeni u “Flamingu“ su nezaboravni iz razloga što je to bila diskoteka u koju je dolazila malo kulturnija raja. I onda završim u jednoj diskoteci u Cazinu u kojoj sam radio nekoliko mjeseci, da bi nakon zasićenja tim poslom napustio i to mjesto i povukao se u mirniji način života.
I kako si se upoznao sa islamom? To su dvije potpune suprotnosti?
Nakon što je došlo do zasićenja, a ja to sad vidim kao Božiju Milost i Uputu, povukao sam se u mirniji stil života i tada upoznajem svoju sadašnju suprugu Senitu, s kojom sam počeo izlaziti. Pošto su njeni roditelji bili protiv toga da se ona zabavlja sa mnom, jedino moguće rješenje bio je brak. Zajedno smo sjeli i razgovarali o tome i brzo donijeli odluku iako brak nismo shvatali ozbiljno. Ponavljam bilo je to jedino rješenje za nas. Nismo ni slutili da će brak, hvala Bogu, dugo potrajati.
Ubrzo nakon toga, otac mi se razbolio od raka pluća i tada počinju moja iskušenja. Mlad, oženjen, mama poginula u ratu i sad otac bolestan na smrti. Skoro godinu sam posvetio svome ocu od kojeg se nisam odvajao i kojeg sam vodao po bolnicama u Bihaću i Sarajevu, da bi u oktobru, 2000. godine, on umro od posljedica te teške bolesti. U periodu bolesti, moj otac, koji je inače bio alkoholičar, okrenuo se vjeri i ispostio cijeli ramazan, klanjajući teravije i ostale namaze. To je bilo pred samo otkrivanje da ima rak pluća, iako je i tad bio bolestan, ali nije znao šta mu je. On je mislio da se radi o tuberkulozi.
Nakon smrti oca, počeo sam razmišljati o tom iskušenju koje me zadesilo, o njegovom okretanju ka vjeri, te sam ramazan 2001. godine, dočekao uz želju da postim barem 10-ak dana što sam i uradio. Kako u to vrijeme nije bilo interneta niti kablovske, vrijeme posta sam provodio čitajući knjigu “Zapečaćeni džennetski napitak” koju sam dobio još u srednjoj školi odmah poslije rata, a dijelili su je tadašnje arapske humanitarne organizacije. Knjiga je stojala složena u polici u mojoj sobi i nikada je nisam ni dirnuo do tog trenutka. Sjećam se da sam, čitajući o Muhammedu, s.a.v.s., ostao zapanjen njegovom kulturom ponašanja, odgojem i postupcima prema drugim ljudima. Poželio sam da se još više okrenem vjeri i zamolio Boga da me uputi da se okitim lijepim moralom, kakvom naučava islam. Nakon tog ramazana, ništa više nije bilo kao prije.
Sve češće sam čitao o islamu, čitao sam sve što mi dođe pod ruke; od ilmihala, do knjiga iz porodične biblioteke i knjiga koje sam dobijao na čitanje od jedne hadžince iz komšiluka. Počeo sam povremeno da klanjam po neki namaz i poslije sam postao redovan beš-vakatlija, osim sabaha kojeg dugo nisam klanjao na vrijeme već kad se probudim.
Minđuše iz ušiju nisam vadio, a nisam ni neke stvari odmah ostavio kao npr. alkohol, iako nisam bio poput moga oca teški alkoholičar, znao sam ponekad popiti pivu. Dakle, nisam sve odjednom ostavio niti mi se žena odmah pokrila. To je trajalo oko dvije godine. Nakon prvog odlaska na džumu i upoznavanja lokalnog imama Adis ef. Skalića, počeo sam s njim učiti sufaru i uzimati neke knjige na čitanje. U međuvremenu, supruga se odlučila pokriti zastalno, te smo se i šerijatski vjenčali. Nakon toga počeo sam sve više upoznavati ljude koji prakticiraju vjeru. Na taj način sam aktivirao moje vjersko opredjeljenje i evo me, hvala Bogu još tu, među vjernicima i nadam se da će me Allah, dž.š., s tim počastit do smrti.
Na kakva iskušenja si sve nailazio kada si se vratio vjeri?
Iskušenja su bila ogromna, s obzirom na to da se u to vrijeme desio teroristički napad na njujorške bliznace, pa je svako ko se okretao vjeri u to vrijeme bio doveden u taj kontekst i kontekst nekih plaćenih vjernika tzv. “vehabija“. Bio sam blaćen, omalovažavan, tračan i klevetan. Dešavalo mi se da me neko od rodbine ili komšija pita da li primam novac što mi supruga nosi mahramu ili kako oni kažu “što se zavila” i sl. U to vrijeme bilo je čudno da se neki mladić okrene vjeri i počne je prakticirati u svome životu, a još čudnije kada to uradi neko ko je bio DJ. Bio je to najteži moment u kojem bi neko odabrao da se okrene islamu, ali hvala Bogu, ja sam sretan da sam to uradio upravo u tim teškim trenucima i prošao sva ona iskušenja koja je omladina prolazila u tom periodu.
Šta mogu učiniti dobri ljudi da pomognu onima koji su se totalno odali uživanju i zabavljanju na ovom svijetu?
Ono što bi ljudi koji su spoznali Pravi put i dostigli duhovnu sreću u životu, mogli uraditi za one koji još uvijek lutaju tminama zablude koja ih zavarava lažnom i prividnom srećom oličenom u svakodnevnim ludovanjima i uživanjima, prije svega je da upute dovu za njih i da to stalno čine. Zatim, da ne raskidaju prijateljstvo s njima i da ih povremeno obilaze ili pozovu na kahvu i sl., da bi iskoristili priliku da ih pobliže i upoznaju s srećom koju oni uživaju prakticirajući islam u svom svakodnevnom životu.
Šta mogu učiniti vjerske institucije?
Što se tiče Islamske zajednice i nevladinih organizacija, mislim da one puno toga već rade na polju osvješćavanja ljudi u pogledu vjere i njihovog stalnog educiranja po tom pitanju. Međutim, treba biti iskren, svi mi zajedno možemo puno više, bez obzira na složenu i tešku ekonomsku i političku situaciju u zemlji. Jednostavno, mladima treba posvetiti puno više brige i pažnje, ponuditi im puno više sadržaja i aktivnosti da bi se oni zainteresirali za vjeru. Nekom je dovoljno da čuje kako je njegov džemat posjetio muftija i sl. i pitao za sve džematlije. Ponekad je potrebno organizirati i ekskurzije, izlete da bi se mladi osjećali vrijednim i da bi vidjeli da ljudi od vjere ne glume nikakve veličine, već su spremni da sjede i da se druže sa običnim ljudima. Puno je toga što se može učiniti, ali mislim da IZ-e i nevladine religijske organizacije to i čine. Potrebno je samo malo više sabura i rezultati će sigurno doći.
Kako su tvoji poznanici, roditelji i ostali regirali na tu promjenu od DJ do islama?
Ispočetka je to bila “bum vijest” za naslovnice što bi se reklo. Međutim, kasnije su i oni shvatili značaj toga pa su često puta imali običaj kazati: “Neka bolje da ide u džamiju, nego da se fuca po kafanama i sa lošim društvom.“ Što se tiče poznanika, tu sam pozitivno iznenađen posebno kada se radi o gradskoj raji. Nikad nisam imao problema s tim ljudima, koji su uvijek pokazivali visok nivo tolerancije i kulture. Zna se desiti i danas da me u gradu sretne jedan kolega što je radio i još uvijek radi posao DJ-a i nazove mi selam bez imalo kompleksa.
Više nisi DJ, ali zato jesi novinar? Kuda ide bh. novinarstvo?
Da, od DJ-a do novinara. Po mom mišljenju, posao DJ i novinara su u bliskoj vezi, jer se radi o ljudima koji svakodnevno komunicraju s ljudima, žive njihove potrebe, mišljenja i stavove, tako da sam se lako uklopio u tu ulogu. Novinarski posao mi je izuzetno drag i privlačan, međutim, stanje u kojem se nalazi bh. i novinarstvo u regionu, ne obećava puno. Previše žutila i negativnosti, a malo profesionalizma i objektivnosti. Istraživačkim novinarstvom, u pravom smislu te riječi, gotovo da se niko i ne bavi. Uglavnom se radi o medijima obojenim političkim bojama, upregnutim ka ostvarenju različitih ciljeva određenih političkih grupa. Nažalost, bh. novinarstvo ide ka onome što možemo svakodnevno vidjeti u našem okruženju kada dvoje ljudi sjedi na kahvi i pretresa komšiluk od glave do pete. Istraživanje tuđih mahana je nezahvalan posao koji većina ljudi ne voli. Ako nastave u ovom pravcu, mnogi veliki bh. mediji neće dočekati budućnost, jer se ljudi, usljed zasićenja žutom štampom, sve više okreću blogiranju i društvenim mrežama.
Koliko je biti novinar islamski isplativo (ne možeš blatiti, lagati itd.)?
Biti novinar je nezahvalno i nije finansijski isplativo. Ali, motivaciju pronalazim u afirmaciji običnih ljudi do kojih mediji nisu prije došli. Šta hoću da kažem? Dakle, motiv da se bavim novinarstvom pronalazim u želji da javnosti pokažem neke “obične” ljude i vrijednost koju oni u sebi nose. Puno je ljudi koji su posebni na neki način, ali koji zbog činjenice da ih niko nije primjetio, nikada nisu bili izloženi javnosti.
U čemu vidiš prednost svojih novih poziva?
Vidim u tome što novinar stječe mnoga poznanstva i upoznaje nove ljude, što je bitno za buduću karijeru. Također, prednost novinarskog posla je u tome što novinar dopire do ljudi do kojih drugi nemaju priliku da dođu i pobliže se upoznaju sa njihovim hobijem, zanimanjem, poslom, talentom ili iskušenjem u kojem se nalaze. Konačno, novinar ima stalni uvid u medijsku scenu i na taj način zna šta se dešava iza kamere ili iza objektiva, što mu proširuje spoznaje u vezi društvenih i političkih kretanja u društvu u kom živi.
Šta savjetuješ omladini koja noći provodi u diskotekama i na ružnim mjestima?
Kada se spomene omladina i diskoteke, odmah se sjetim sebe i vremena koje sam provodio na taj način. Moj savjet takvima bi bio, da na trenutak zastanu i razmisle o svom životu… Zapitaju se – koji je smisao takvog života i šta nakon smrti? Jednostavno neka razmišljaju o svemu što ih okružuje i stalno propitivaju bit svega toga. Zatim, neka malo dublje razmisle o sreći, posebno onoj duhovnoj i zapitaju se da li su uistinu sretni? Svi odgovori koje dobiju iz tih propitivanja, vodit će ih ka religiji i duhovnosti. Jer, vi možete svoju potrebu za srećom i duhovnim ispunjenjem tražiti u ludovanju i provodima, međutim, kada malo bolje razmislite i sagledate sebe iznutra, vidite da vi ustvari niste u potpunosti sretni i da vam nešto nedostaje, a to je upravo vjera.
Koliko je omladina spremna da povede BiH u novu budućnost?
Ako se vaše pitanje odnosi na omladinu koja provodi sve svoje vrijeme i troši sve svoje potencijale u to kako da se što više “odvali” i provede, onda moram priznati da nisam optimista. Ali, ako se vaše pitanje odnosi na omladinu koja svoje potencijale i vrijeme troši u obrazovanje, istraživanje i korisno druženje, onda mislim da naša zemlja ima vrlo inteligentnu i talentiranu mladež, u koju se istina, mora više ulagati i kojima treba posvetiti puno više pažnje nego što je to praksa bila dosad. Ako omladinu usmjerimo u pozitivnom pravcu, te im nakon toga pružimo priliku, mislim da naša zemlja ima svijetlu budućnost.
Nažalost, praksa je dosad pokazala suprotno. Nedovoljno se ulaže u njihovo obrazovanje. Ne pruža im se dovoljno prilike da se dokažu, a ni oni stariji i iskuniji nisu više autoritet kojem oni vjeruju i od kojeg bi naučili onaj praktični dio.
Dakle, moj odgovor na ovo pitnje bi bio – da! Omladina je spremna, samo uložite u nju i nakon toga im pružite priliku.
