Hafez al-Asad je taj koji je prepustio Golan Izraelu, a postoje i tvrdnje da ga je prodao.
Više puta sam od visokih zvaničnika bivšeg režima čuo da odricanje od Golana nije bilo posljedica nemoći, nego strateška odluka koja je služila opstanku režima.
Povratak Golana i potpisivanje mira nametnuli bi Asadu unutrašnju cijenu: slobode, političko učešće i raspodjelu vlasti. Zato je izabrao da Golan ostane okupiran, kako bi trajno imao izgovor za ratno i vanredno stanje. Kad god bi Sirijci tražili neko pravo ili slobodu, stizao bi gotov odgovor: mi smo u ratu i to je sada najvažnije. Ali priča ima i drugo, još ružnije lice.
Francuski pisac Mišel Sora u svojoj knjizi „Sirija, divlja država“, kojeg je Asadov režim kasnije ubio, navodi da je partijsko rukovodstvo raspravljalo o pitanju Golana i zaključilo da on nije ekonomski isplativ. Njegovo korištenje Siriji tada ne bi donosilo više od milion dolara godišnje, dok je Hafez al-Asad iz Zaljeva dobijao više od dvije milijarde dolara godišnje pod izgovorom podrške sukobu s Izraelom. Pitanje je bilo jednostavno i direktno: šta je korisnije za režim? Povrat zemlje koja donosi tek milion ili ostaviti je okupiranom i zarađivati milijarde u ime njenog oslobađanja?
