Preveo: Abdullah Nasup
Historija svjedoči da su sve kolonijalističke i imperijalističke sile bile bez skrupula i to je sasvim razumljivo jer po prirodi stvari imperijalisti nemaju principa. No, po mom sudu, Sjedinjene Američke Države su nadmašile sve imperijalističke sile. Američka politika ne samo da je bez skrupula, ona je, također, simbol oportunizma, beščašća i veoma opasne prevrtljivosti. Američka vanjska politika, naročito kada je u pitanju Sirija, naviše nalikuje zmiji za koju pomisliš da si je uhvatio za glavu, kad shvatiš da je držiš za rep. To je naročito primjetno u slučaju sirijske revolucije. Stalno mijenjanje stavova američke administracije po tom pitanju neprestano je šokiralo pobornike narodnog ustanka. Ali, da su oni od njih koji su se uzdali u američku podršku bili iskusni političari i poznavaoci historije ne bi ih zavarale izjave američkih zvaničnika ni prije, a ni sada. Henri Kisindžer, alfa i omega američke vanjske politike, kazao je: „Konstruktivno nejasna američka vanjska politika je sama po sebi politika“, jer cilj takvog političkog pristupa je da zbunjuje sve političke strane da bi naposljetku Amerikanci ispunili svoje planove uprkos svima.
Mnoge Sirijce obmanuo je američki naizgled afirmativni stav prema njihovoj revoluciji, iako je znano da SAD ne teže rješavanju svjetskih kriza, kao što je kazao Henri Kisindžer: „Amerika nije toliko zainteresirana da rješava krize u svijetu, koliko da njima rukovodi i da ih usmjerava u pravcu koji je koristan američkim interesima.“
Američka vanjska politika ne rukovodi se nikakvim principima, nego na težnji da ostvari američi interes, stoga je moguće da danas bude protiv onoga za što se zalagala jučer i obrnuto.
Uporedimo stavove i izjave bivšeg američkog predsjednika Obame i nove administracije pod predsjednikom Trumpom. Obama je toliko puta pozvao Bešara Asada da odstupi sa vlasti i upućivao izjave protiv njegovog režima. Uostalom, nije li baš ta Amerika bila predvodnica tzv. prijatelja Sirije, koji su trebali pomoći narodu u borbi protiv Asadovog režima, a u stvarnosti su najviše nalik Facebook prijateljima: sve što dobiješ od nih je like, a ako ih nečim naljutiš stave te na block, pa ti ne daju ni svoje beskorisne „lajkove“.
Dobri poznavaoci američke politike nisu iznenađeni maglovitom i promjenjivom američkom politikom u jednom te istom slučaju, jer nije se jednom desilo da jedna američka administracija zauzme vrlo oštar stav spram nekog režima, a onda sljedeća taj režim učini svojim saveznikom. Takav je slučaj i sa režimom Bešara Asada s kojim administracija Donalda Trumpa upravo gradi odnos saradnje, a do jučer su američki obavještajci doturali oružje pobunjenicima i borcima protiv Asadovog režima; i do jučer su američki obavještajci upravljali oružanim grupama koje se bore protiv režima, opskrbljivali ih obavještajnim podacima; i do jučer su upravljali operativnom grupom MOK, čija komanda je smještena u Jordanu, a borila se protiv Asadovog režima na jugu Sirije. Donedavno su Amerikanci opskrbljivali sirijsku opoziciju protivtenkovskim raketama TOW, predsjedavali grupom zemalja tzv. prijatelja Sirije, dok danas štiti Asadov režim i izjavljuje kako joj njegovo odstupanje sa vlasti nije prioritet. Čak štaviše, libanski list objavio je informaciju da američka administracija pokušava otvoriti kanal komunikacije između Trumpa i Bešara Asada.
Naravno, bilo bi glupo reći da su Amerikanci doživjeli neuspjeh u rušenju Asadovog režima, što je žica na koju svira iranska propaganda, jer se SAD poigravaju sa svima kako bi postigle ono što je u njihovom i izraelskom interesu. Zar neko misli da bi Asadov režim mogao opstati sve do sad da SAD nisu kategorički zabranile da se opozicione snage snabdiju protivavionskim sredstvima? Ili, zar bi opozicione snage uspjele opstati sve do sad da im nije TOW raketa koje su dobili zahvaljujući Amerikancima.
Sjedinjene Američke Države uspješno vode svoju igru destrukcije.
Komično je kako je pehlivanski režim u Damasku zaboravio sve prethodno neprijateljstvo prema Amerikancima i zaplesao od sreće samo zbog jedne izjave američkih zvaničnika u kojoj se kaže kako im rušenje Asada nije prioritet, jer svako ko svoju politiku zasniva na diplomatskim izjavama američke administracije vezano za sirijsku krizu treba hitno posjetiti psihijatra. Asadov režim mnogo se obradovao izjavama američkih zvaničnika da odlazak Bešara sa vlasti nije njihov prioritet, iako su bili svjesni da se takvim izjavama ne može vjerovati i da je moguće da se iza toga krije neka opaka američka namjera. Jer, kao što je Obamina administrcija javno pozivala na Asadov odlazak, a tajno činila sve da ga održi na vlasti, tako je moguće da trenutna administracija, dok javno tvrdi da joj Asadov odlazak nije prioritet, tajno radi nešto drugo.
Onog momenta kada je američka retorika prema Asadu počela popuštati, Amerikanci su počeli raditi na tome da izoliraju jug Sirije, kao što su prethodno izolirali njen sjever i istok. Ako uzmemo u obzir da trenutno SAD, preko lokalnih grupa kojima upravlja, kontrolira sjever i istok Sirije koji je bogat naftom i plinom, onda možemo lahko shvatiti zašto Amerikancima odlazak Asada sa vlasti i nije tako značajno pitanje – oni su svoje interese u Siriji u velikoj mjeri osigurali.
Na kraju, navedite mi barem jednu zemlju na svijetu koja je bila zahvaćena ratom, pa su je Sjedinjene Američke Države spasile.
Ako Obama nije bio iskren prema Sirijcima, zašto očekivati od Trumpa da to bude.
