Zamislite nekoga ko je rođen 2001. godine, ili 2004., ili nekoga osrednje informisanog stranca, a da su pratili federalne medijske izvještaje od 12. decembra 2014. godine za jedan od najznačajnijih događaja tog dana – postavljanje kamena-temeljca za obnovu Aladža džamije u Foči koja je “u potpunosti srušena u augustu 1992.”! Šta li su pomislili slaboupućeni?! Da je Aladža srušena u zemljotresu? Da su je srušile lokalne vlasti jer su htjele tu nešto bitnije napraviti, kao što je to Tito radio? Potpuno pravo bi imali neobaviješteni zaključiti navedeno jer mediji u FBiH nigdje nisu spomenuli potpunu istinu da su srpske vlasti srušile dragulj arhitekture, muslimansku bogomolju, ugušile ezan i na početku rata dale nedvosmislenu poruku nesrbima, tačnije Bošnjacima.
Budimo realni, možda će većina stanovništva u BiH ili čak na Blakanu shvatiti ko je to uradio, ko je srušio džamiju, ali šta ja sa onima koji će se roditi za 20, 30, 70, 150 godina? Istorija se ne pretpostavalja, ona se piše i jasno izgovara, njene lekcije se ponavljaju da bi se zapamtile. Ako su nam u prošlom sistemu ponavljali laži, zašto danas, usred demokratije, nemamo repeticiju istine?!
Nije to stvar samo sa fočanskom džamijom, odavno i počesto medijske kukavice namaju snage imenovati krivca. Vijećnica je sama zapaljena – ne navodi se da su to uradili Karadžićevi Srbi, Tomašica se sama napunila bošnjačkim kostima – ne spominje se čija vojska je to učinila. “U potpunosti srušena u augustu 1992.” – vrhunac je dostojanstva federalnih urednika i novinara, ni riječi više o urbicidu koji je bio predznak genocida. Kao da se boje, kao da skrivaju zločince. “Joj tebe, pa malo srušena džamija, napraviće se nova, treba nam suživot pomirenje”, reći će vam ukoliko im uputite primjedbu ovog tipa. To su oni koji se razmeću pametnim riječima kada treba ocrniti ovu zemlju, a kada treba govoriti o zločinima nad Bošnjacima, onda ne znaju upotrijebiti subjekat u rečenici.
