Razgovarao: Nedim Botić
Na ovom svijetu postoje ljudi koji snagom svog duha i ljepotom svoje duše učine nešto što se običnom ljudskom oku čini nemogućim. Postoje osobe zbog kojih vam se čini da je svijet ljepše mjesto, jer je dragi Bog dao ih upoznate.
Postoje osobe koje se, uprkos teškim zdravstvenim problemima, ograničenjima i iskušenjima, uspiju izdignuti iznad sivila i prosječnosti običnog ljudskog života, smjelo se suočiti na nadolazećim strahovima, vođene mišlju: „Ja ću uspjeti, uz Božiju pomoć!”
Takva osoba je i Fikreta Karić, djevojka koja od djetinjstva boluje od cerebralne paralize, zbog čega nikada nije bila u prilici da hoda. Svi ćemo se složiti da je život iz invalidskih kolica teško iskušenje, koje bi mnoge ljude psihički iscrpilo i ugušilo u njima iskru volje za životom. Da, mnogi bi ljudi pokleknuli, ali ne i junakinja naše priče. Ono po čemu se Fikreta izdvaja od drugih su snaga i ljepota njene duše, koja se nije povila pred bolešću, već je hrabro krenula u ostvarenje svojih snova.
Danas već renomirana pjesnikinja, izuzetno talentirana Fikreta je objavila četiri predivne knjige poezije i proze, obišla mnoga mjesta i rado je viđen gost širom naše države, i šire. Međutim, više od ijedne riječi, najviše vas se dojme njena vedra narav i ogromna ljubav prema vjeri. Susret s njom govori više nego stotine i stotine pročitanih knjiga, jer osmijeh koji ne silazi s lica i ogromni optimizam kojim zrači, prosto vas nadahnu željom da i vi budete bolja osoba, i vjernik.
Ovom prilikom za čitaoce Saffa donosimo intervju s ovom posebnom osobom, nadajući se da će nas njene riječi dirnuti u srce, učiniti zahvalnijim na blagodatima i potaknuti da svi budemo bolji.
Saff: Poštovana Fikreta, u ime redakcije Saffa i čitalaca zahvaljujemo ti se što si pristala na ovaj razgovor. Na početku, možeš li nam se ukratko predstaviti?
Fikreta Karić: Veliko hvala vašem magazinu i radujem se što ste izdvojili vrijeme za mene. Moje ime je Fikreta Karić, rođena sam 04.marta 1989.godine u Doboju. Živim na općini Gračanica. Iako sam osoba sa invaliditetom, trudim se biti što kreativnija i pozitivno ambicioznija. Osnovnu školu sam završila u Srebreniku, a za srednju nije bilo mogućnosti. Nastavila sam živjeti kao književnica i baviti se izdavaštvom, tako da iza sebe imam već četiri objavljene knjige: „Moji snovi” (2008), „Stihovi moje duše”(2010), „Djevojka sa bisernom suzom (2012) i „Ornament ljubavi”(2014). U slobodno vrijeme se prijavljujem na razne literalne konkurse iz kojih sam do sada osvojila mnoge diplome i priznanja, također sam i dobitnica povelje grada Srebrenika za doprinos književnosti. Možete me posjetiti i na mom web sajtu www.pjesnikinja.net.
Saff: Vaš život koji je po mnogome zaista specifičan obilježava neiscrpna ljubav prema Bogu i lijepoj riječi, književnosti. Recite nam, kada se je i kako javila Vaša ljubav prema poeziji?
Fikreta Karić: Počela sam pisati od davne 2003. godine onako samo za svoju dušu, te nisam ni primjećivala da se vremenom tih tekstova skupljalo sve više. Pišući tako sa željom da sve što napišem bude poruka i vremenu i svijetu oko mene da vrijedi živjeti i proživljavati život, radovati mu se i biti u njegovim tokovima. Poezija je vremenom postala moja velika ljubav i ona smijelo samnom „korača” kroz život. Pojavila se sasvim slučajno, baš kao dar od Boga i ostala zauvijek zapečaćena u mom srcu.
Saff: Koja je prva pjesma koju ste napisali?
Fikreta Karić: Prvu pjesmu sam napisala sa četrnaest godina pod nazivom: „Moji snovi”
Jedna djevojka
puna je zgoda,
živi u nadi
da li će da hoda?!
Dani jure
godine lete,
i dalje ona
svoje snove plete.
Tužna i sama,
srce je boli,
i ona Bože,
hodati voli!
Duša joj tužna,
a veselo lice,
tugu svoju skriva
poput ptice.
Ponekad plače,
tuguje i pati,da nije sama
mora da shvati.
Saff: Da li vam je ponekad bilo teško nositi se sa Vašim zdravstvenim stanjem i šta Vam je najviše pomoglo da ustrajete?
Fikreta Karić: Da, najteže mi je bilo nekako u početku mog života kada kao sedmogodišnja djevojčica nisam ni znala šta se to dešava samnom? Zašto se zapravo „razlikujem” od drugih mojih vršnjaka/inja u školi? Neprestano su mi se ta pitanja vrtjela u glavi baš poput lingišpira na koji su druga djeca mogla ići, a meni je ostajalo samo da ih posmatram onako razigrane poput leptirića u zanosu vjetra, ali odgovora i dalje nije bilo.
Te u onom dobu puberteta, teško mi je bilo isto kada prolaznici dok „idem” ulicom ostave svoj pogled na meni te u toku razgovora sa mnom na prvom mjestu primijete moja kolica. Hvala Bogu, kako je vrijeme prolazilo, moj pogled na svijet se polahko mijenjao te sam sve više bila upoznata sa realnošću življenja. Obasjana svjetlošću vjere, vjere koja mi je zapravo i bila potrebna poput hrane i vode kako bi moj život normalno funkcjonisao. Postala sam svjesna da Allah, dž.š., kuša samo one koje voli i to saznanje mi je zapravo dalo i odgovor na sva moja pitanja te ogromnu snagu koja mi je, elhamdulilah, pomogla da ustrajem u ovom prolaznom svijetu.
Snagu sam počela puniti poput baterije obavljajući pet dnevnih namaza, a vjernog prijatelja nađoh u našoj Časnoj knjizi, te tako 22. maja davne 2009. godine zbog velike ljubavi prema Allahu, dž.š., želeći da ispoštujem Njegovu naredbu, a zahvaljujući i mojoj rahmetli prijateljici Medini Jusić koja me je dodatno podstakla na to, postadoh i kraljica- noseći svoju krunu hidžab.
Saff: Možete li poručiti nešto ljudima koji imaju isti ili sličan zdravstveni problem kao Vi?
Fikreta Karić: Kratko i jasno, na gubitku je ona osoba koja objeručke ne prihvati dar od Allaha, ma kakav on bio. Budimo svjesni, dobili smo ga besplatno u ovom kriznom vremenu (malo šale).
Allah najbolje zna šta je dobro za nas, mi ne znamo. Reci „Elhamdulilah” na svakome stanju. Musliman mora čvrsto vjerovati da sa neba ne padne nijedna kapljica niti iz zemlje iznikne cvijet, a da to nije Allahova volja. Rekao je Allahov Poslanik, Muhammed, s.a.v.s.: “Budi zadovoljan s onim što ti je Allah dao, bit ćeš najbogatiji čovjek.”
Saff: Zašto su danas mnogi ljudi nesretni? Imaju dunjalučki gledano mnogo, automobile, kuće, porod, međutim nisu sretni. Koliko je važno da čovjek bude zadovoljan s onim što ima?
Fikreta Karić: Mnogi ljudi su nesretni danas zato što se ne mijenjaju. Žive tako što sami sebe opterećuju depresijom i razmišljanjem, tipa:” Šta li će se desiti sutra? Da li ću uspjeti?”, itd itd. Budimo svjesni da to sutra možda neće ni doći. Naučimo odbaciti te brige koje nas more, a još nisu ni došle na red. Ovaj svijet je prolazan, pa neka vam to saznanje otvori oči. Zašto da se opterećujemo sa nečim što će i onako proći, težimo ka vječnom. Promijenimo se ovoga trenutka. Potražimo odgovor u Kur'anu gdje jasno stoji sljedeće: „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe.”(Er-Ra'd,11.)
Razmislimo sada malo o ovom navedenom ajetu, izvucimo svako sebi poruku iz njega i sigurno ćemo onda ljepše i zadovoljnije živjeti. A koliko je važno da čovjek bude zadovoljan sa onim što ima saznat ćemo ako se pogledamo u ogledalo, jer tamo ćemo moći vidjeti svoje oči koje gledaju, uši koje čuju, ruke koje imamo, pa ih možemo elhamdulilah koristiti za sve životne potrebe i noge koje hodaju, samo ih je potrebno usmjeriti na pravi put.
Saff: Recite nam nešto o svojoj posljednjoj knjizi, koliko ste je pisali, šta Vam je bila najveća inspiracija?
Fikreta Karić: Moja posljednja knjiga nosi naziv „Ornament ljubavi” i pisala sam ju nešto više od godinu dana s ciljem da bude vjetar u leđa i ta neka „pokretačka snaga” kako osobama sa invaliditetom tako i onima bez invaliditeta. Najveća inspiracija mi je bila zapravo dokazati da „Ljubav ne poznaje granice. To je Božiji dar, dozvoljen svima onima koji znaju, žele i mogu da vole.” Riječ je o dvoje mladih koje se vole u ime Allaha, dž.š., bez obzira na to što je jedno od njih Allahovom odredbom prikovano za invalidska kolica.Nadam se da će pomenuta knjiga biti još jedna od dokaza da kolica nikakva prepreka nisu i da pod ovim nebom jednaki svi su.
Saff: Možete li čitateljima Saffa pokloniti neki stih ili neobjavljenu pjesmu?
Fikreta Karić: Evo nešto premijerno samo za vas:
Dunjaluk – njiva ahiretska
Srce bez Rabba je obično meso
koje ne znajući krvari,
u tijelu insana.
Insana koji dopusti
da mu sati uzaludno gmižu,
a on na sedždu ne pada.
Do takvih ljudskih očiju ni svjetlost ne dopire.
Sunce izgleda mrtvo, iako se dan i noć neprestano smjenjuju.
Crni zastor ostaje,
sve dok duša ne spozna svoga Gospodara…
Saff: Za kraj, kakvi su vam budući planovi, neka nova knjiga, itd.?
Fikreta Karić: Čovjek se nikad ne treba udaljavati previše od onoga što voli, tako ću se i ja ako Bog da fokusirati najviše na književnost. Imam u planu također da se sva moja izdanja prevedu na engleski ili italijanski jezik, te da se ako Bog da na osnovu moje četvrte knjige „Ornament ljubavi” jednog dana snimi i film. Želim samo znanje ostaviti iza sebe (napisati nešto što će drugima koristiti), te tako ili na bilo koji drugi način pomoći drugima da cijene svaku sekundu ovog prolaznog života.
Moja kruna- hidžab – Odlomak iz Fikretine knjige „Djevojka s bisernom suzom”
Već od petnaeste godine je moje srce lupalo jače kada bih ugledalo hidžab, bila to slika ili pokrivena sestra…Ali nisam imala dovoljno snage kojom bih namolila mamu da se pokrijem, jer ona nije bila zadovoljna…
Prolazili su dani, a ja sam i dalje čuvala u sebi veliku želju za hidžabom, stalno sam gledala stranice sa islamskom odjećom, zamišljala sebe u onoj haljini sa prelijepom mahramom, kako „koračam” ponosna, a sestri muslimanki upućujem selam.
I napokon Allah, dž.š., je ispunio moje svakodnevne dove i pomogao mi, tako što je moja mama pristala na to da se pokrijem i odmah nakon završenog osmog razreda kupila mi je plavu mahramu kojom sam se pokrila i time ispunila moju dugogodišnju želju, Allah je nagradio i podario joj lijepi Džennet, amin…
Uvijek ću se sjećati tog perioda mog života, bio je to 22. maj 2009. godine…
Vazuh je mirisao neobično danima, na neku čistoću koja je donosila smiraj, da sam u jednom trenutku pomislila da će se na dunjaluku desiti nešto lijepo…
Tog dana u popodnevnim satima sa svojih dvadeset godina, drhtavim rukama sam stavljala tu plavu mahramu koja je bila moj najdraži poklon od moje drage mame, od prevelikog uzbuđenja nisam mogla da dišem, tijelo mi je podrhtavalo, tog trena sam ponovo došla na svijet! Od tog lijepog dana, pa i dan danas od kako nosim hidžab i ni jednog trena svog života nisam osjetila nikakav teret, moje srce je mirno, duša zadovoljna i što je najvažnije ispunila sam još jedan farz i odredbu svoga Gospodara!
Postoji nešto što me posebno čini sretnom od kad nosim hidžab, to su selami koje razmijenim sa mojim sestrama na ulici…
Hvala Allahu, dž.š., na uputi i milosti što me je počastio hidžabom, jer sam zaista presretna što sam to uspjela, sretna sam što i ja mogu da budem po vanjskom izgledu onakva kakvom je On zadovoljan, elhamdulilah!
{youtube}ZYVMMFOk5qY&feature{/youtube}
