Nema tog predviđanja koje bi predvidjelo da će Sarajevo dočekati da svako malo šalje nekakve poruke mira i primjere multietničnosti i suživota kada je ovaj grad (ali i mnogi u BiH) u ratu i mimo njega, to konkretnim i bezbrojnim primjerima dokazivalo. Ko bi rekao da će Sarajevo biti primorano da se skoro pa izvinjava, kao da je ono opkoljavalo Banjaluku, Bijeljinu, Trebinje i Pale?!
Ipak, sa zamahom takozvanog nevladinog aktivizma, Sarajevo se sve više doima kao evropskim centrom mržnje prema drugačijima, generatorom agresije i krivcem za rat pa često mora dokazivati svoju civiliziranost. Ili ovako NVO i mediji iskrivljavaju činjenice, ili poruke protiv rata, segregacije i pozive za poštivanje ljudskih prava oni pronose Sarajlijama pod prozorima. Poruke protiv zveckanja oružjem, protiv nepoštivanja prava povratnika ili za očuvanje mira i BiH, valjda bi trebalo pokazati onima koji su odgovorni za to. Nisu li za takvo nešto prave adrese Laktaši, dio Mostara gdje je smješten HDZ, Palata RS u Banjaluci?!
Osmomartovske demonstracije u organizaciji Fondacije Cure, u kojima govore u korist žena a kritikujući inicijatore rata, desila se – pogađate – u Sarajevu. „Feminizam nije vodio ratove – nacionalizam jeste“ moto je te šetnje Šeherom. Kriva interpretacija i imenovanje odgovornih za rat. Kriva adresa. U bh. okolnostima dokazani krivci su velikosrpski i velikohrvatski ultranacionalizmi. Svako drugo opisivanje odgovornih za rat, je njihovo zamagljivanje, čak i skrivanje. Napose, nisu svi nacionalizmi isti. Bošnjački nacionalizam, je prirodni poziv da ovaj narod bude ravnopravan, da ima pravo na svoje ime, zastavu, svoje institucije kulture i nauke, na svoje političke predstavnike. I ništa više od toga. Zato je nužno nacionalizme razvojiti, ili ona druga dva agresivna nazvati neofašizmom, šovinizmom i slično.
Na kraju, bošnjački nacionalizam nemam nikave veze sa vođenjem (počinjanjem, izazivanjem) rata. Njegovo uloga u tome je bila reaktivna, odbrambena i nužna. Kada smo već kod ženskih prava, iz Fondacije „Cure“ moraju znati – dakako da znaju, ali moraju to isticati – da bošnjački nacionalizam, nikada, pa ni u ratu, nije ništa učinio protiv žena. Naprotiv, on je tu vrstu Božijeg bića čuvao i štitio mu dostojanstvo, u svim okolnostima. Na drugim stranama, kod drugih nacionalizama, žene su bile jasno ukucan cilj za napad, ponižavanje, obeščašćivanje, a što su dokazale mnogobrojne sudske presude.
Zato, otkuda uvijek i samo u Sarajevu protesti protiv rata i pozivi za zaštitu žena?
