Piše: Mirnes Kovač / http://balkans.aljazeera.net
“Savjetnici su nagovarali Franca Ferdinanda da ne ide u Sarajevo. On ih nije slušao. Poput mnogih prije i poslije njega, austrougarski nadvojvoda je pogrešno razumio region i potcijenio njegov narod. Pucnji koji su ispaljeni prije jednog stoljeća – 28. juna 1914. godine – u glavnom gradu Bosne i Hercegovine odnijeli su njegov život i potpalili fitilj za Prvi svjetski rat. Svijet se nepovratno promijenio tog dana. Ali, Sarajevo, koje je izdržalo tri razorna rata i obnovilo se pod šest nacionalnih zastava tokom jednog stoljeća, još je zadržalo veliki dio svog karaktera”, prve su riječi koje stoje u objašnjenju plasmana Sarajeva kao turističke destinacije “Best Trips 2014” uglednog američkog magazina National Geographic. Ovaj magazin svake godine odabire i preporučuje (“must see”) najbolje svjetske destinacije za posjetiti.
Da je dolazeća 2014. godina interesantna za region moglo se to vidjeti i u autorskom tekstu predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, objavljenom 11. novembra ove godine u beogradskoj Politici, pod naslovom “Budimo dostojni junačke prošlosti”, a njegov povod je “Dan primirja” u Prvom svjetskom ratu.
Jasno je da predsjednik Srbije želi opovrgnuti one koji “govore o Vidovdanskom atentatu kao o terorističkom aktu”, jer, po Nikoliću, time se “otvara prostor da stvarni krivci operu savest i krvave ruke i skinu krivicu sa svojih pleća”.
Zanimljiv je diskurs predsjednika Nikolića, inače po struci građevinskog menadžera, koji govori o “izmišljanju terorističkog akta”. Doduše, Nikolić maestralno pokazuje svoje nesnalaženje u argumentaciji, brkajući “razloge” i “povode” početka Prvog svjetskog rata, što većina historičara u slučaju Sarajevskog atentata decidno razdvajaju i razlikuju. Iako se predsjednik Nikolić protivi “nasilnom menjanju istorije”, sam upada u zamku njenog revizionizma, upravo na “nauštrb istine i pravde”.
Fischer drugačije misli
Za razliku od Nikolića, predsjednik Austrije Heinz Fischer je, tokom nedavne posjete Bosni i Hercegovini, na novinarsko pitanje o prisustvu obilježavanju godišnjice Sarajevskog atentata odgovorio diplomatski.
“Želim reći da sam rado prihvatio taj poziv i da ću rado boraviti taj dan ponovo ovdje. 28. juna 2014. godine se obilježava 100 godina od početka Prvog svjetskog rata, odnosno godišnjica koja izaziva zamišljenost, ali koja u svakom slučaju ne predstavlja više problem za odnose s Bosnom i Hercegovinom, već nosi sa sobom poruku orijentiranosti prema budućnosti i miru”, poručio je Fischer.
Predsjednik Srbije se u svom istupu, za razliku od austrijskog kolege, umjesto poruka o mirnoj budućnosti, selektivno upustio u citiranje historičara koji odgovaraju njegovom političkom diskursu, pa veli: “Nije razlog za Prvi svetski rat navodni teroristički akt Gavrila Principa”.
Naravno, kakogod, ima historičara koji taj akt ne priznaju kao teroristički i osporavaju ga kao uzrok Prvog svjetskog rata, ipak, vrlo je malo onih koji Sarajevski atentat ne priznaju kao njegov povod. K tome, kolikogod je ovakav diskurs obmanjujući, on sasvim izvjesno vodi ka glorifikaciji ličnosti Gavrila Principa.
Ipak, činjenice (i kod srpskih istoričara) govore o prilično buntovnoj prirodi Principa, ali i o neuspjesima na ličnom planu: nisu ga primili u oficirsku školu, potom je izbačen iz trgovačke. U Sarajevu se priključio Mladoj Bosni, koja je okupljala “revolucionarnu slavensku omladinu”, a ustvari se radilo o prosrpskoj nacionalističkoj organizaciji, koja je glavne instrukcije za djelovanje dobijala iz Beograda.
Gimnaziju je pokušao završiti u Beogradu, opet neuspješno. U Prvom balkanskom ratu se prijavljuje u srpsku vojsku, ali ga ni tu ne primaju. Izgleda da ga takvog jedino nije odbila srpska nacionalistička tajna organizacija Crna ruka, koja će i organizirati zlokobni Sarajevski atentat 28. juna 1914. godine.
Gnjev i mržnja na suđenju
Malo autora, međutim, spominje kako je Principu inspiracija bio učitelj Bogdan Žerajić, koji je 15. juna 1910. godine pokušao izvršiti atentat na austrougarskog carskog zamjenika i poglavara Bosne i Hercegovine, generala Marijana Varešanina. Za Žerajića je čin atentata na visokog političkog dostojanstvenika bio, prema nekim autorima, “način kako se boriti protiv tuđina, pištoljem i pucanjem u najvažnije predstavnike vlasti”.
Interesantni su, također, gnjev i mržnja koji zabilježeni na suđenju atentatorima 5. decembra 1914. godine. “Najviše bih volio da Sarajevo mogu sabiti u jednu kutiju šibica i zapaliti ga da izgori”, izjavio je na suđenju Gavrilo Princip (prema navodu iz knjige N. Halilbegovića Bošnjaci žrtve zaborava, Sarajevo, 2000. str. 9.).
To što su Sarajevski atentat i atentatori bili u komunističkom dobu korišteni u općerevolucionarne svrhe naposljetku će se pretvoriti u paradoks. Taj paradoks će svjedočiti Sarajlije, koji će 1992. godine s nevjericom gledati kako ih sa brda oko opkoljenog grada granatama i snajperima zasipaju isti oni koji su u Gavrilu Principu vidjeli heroja, a o kojemu su oni turistima pričali “najčistije revolucionarne bajke”. Ako se već olahko upušta u historijski revizionizam, u negiranje zločina i glorifikaciju spornih ličnosti, onda se mora biti spremno i na suočavanje s vrlo neugodnim komparacijama.
“Srbija u proteklih 20 godina nije imala ni dobru, a kamoli brilijantnu diplomatiju. Postali smo apriorni krivac za mnoge nedaće izazvane pogreškama svetskih moćnika, za Prvi svetski rat, rat u bivšoj Jugoslaviji, ne daj Bože da su u ovo vreme i neki drugi jubileji. Neki su to maksimalno iskoristili i kapitalizovali, ali neka se ne zanose. Srbi se u dobru ne uznose, a u zlu ne ponižavaju. Dvadeset godina u istorijskom kontekstu predstavlja kap u moru. Istina je istina; Srbija od istine neće odustati. Hrabar i pravdoljubljiv srpski narod neće ustuknuti pred silom novca i ucena”, zaključuje predsjednik Nikolić svoj tekst u Politici, u stilu i riječima koje više dolikuju ideolozima globalnog terorizma nego budućnosti okrenutom predsjedniku “napredne” Srbije.
Negiranje zločina
Zašto se onda čuditi onima koji u Gavrilu Principu vide prototip globalnog teroriste, budući da je svojim djelom izazvao prvi globalni, odnosno svjetski rat? Zar se onda treba čuditi visokom nivou negiranja zločina koji su se desili na ovim prostorima prije 20 godina kao što je to u Prijedoru evidentno ovih dana prilikom iskopavanja Tomašice, najveće masovne grobnice otkrivene u Bosni i Hercegovini nakon rata? Zar se treba čuditi tom negiranju običnog puka kad vođstvo ove opštine i, naposljetku, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik otvoreno negiraju genocid?
Po onom što se moglo vidjeti u prilogu lokalne prijedorske televizije o posjeti gradonačelnika Marka Pavića lokalitetu Tomašice, više nisu samo zastrašujući skeleti ekshumiranih žrtava. Stravičnije djeluju izjave lokalnog stanovništva, koje na Tomašicu, unatoč stotinama ekshumiranih tijela njihovih dojučerašnjih komšija, gledaju kao na nešto što je “napuhano” i “preuveličano”
Na koncu, kada predsjednik jedne države koja je indirektno odgovorna za nesprečavanje genocida (kao što je Srbija, po presudi Međunarodnog suda pravde) u Bosni i Hercegovini ima potrebu u najutjecajnijem dnevnom listu preispitivati historiju na tako brutalno revizionistički način, pravdajući se kako to ustvari čine drugi, onda i ne čudi to što se narodi Balkana ne mogu odmaknuti od Sarajevskog atentata i Gavrila Principa, iako je od tog događaja prošlo gotovo jedno stoljeće.
I, na kraju, i nažalost svih nas, tako veliki stupanj negiranja zločina počinjenih na tlu bivše Jugoslavije izravni je rezultat djelovanja političkih lidera, koji – umjesto da pomognu svojim narodima da se suoče s prošlošću kako bi se mogli okrenuti budućnosti, miru i prosperitetu – još uvijek zapadaju u zamke historijskog revizionizma, te u pokušaju pravdanja nekih neobjašnjivih djela iz prošlosti nezaustavljivo hrle ka njihovom veličanju i glorifikaciji.
Možda će se jednog dana među “must see” destinacijama u National Geographic magazinu naći i Prijedor i Tomašica, gdje će se svjetski putnici moći uvjeriti šta znači ne ispuniti obećanje koje je Evropa sebi dala nakon Holokausta čuvenim geslom “Never again”. Zavjet “Nikada više” ne može se održati dok god bude onih koji u spornim ličnostima i događajima vide dostojne predstavnike svoje junačke prošlosti
