Potresna ispovijest jednog Palestinca o pogibiju svog sina koji je ubijen u genocidnom napadu izraelske vojske na školu Al-Tabin u gradu Gazi dok su ljudi klanjali sabah namaz. U tom napadu ubijeno je preko 100 Palestinaca.
“Došao sam da tražim posmrtne ostatke svog sina koji je prije mene otišao na sabah-namaz. Neko od prisutnih mi je dao kesu od 23 kg i rekao: ”Ovo je tvoj sin, pa ga sahrani.”
Dok sam ga nosio, sjetio sam se dana kada sam zajedno sa njim išao na pijacu noseći tešku kesu punu namirnica, pa me je on, uz svu ljubaznost i dobročinstvo djeteta, zamolio da mi pomogne i da on ponese kesu.
Ušao je u kuću s kesom prije mene, sretan i zadovoljan svojom muškošću, hvaleći se pred braćom i ostalima da je svu ovu težinu nosio sam radi oca. Sestre su ga poljubile, a majka je učila dovu za njegov dug život i sreću.
Evo, opet si me pretekao sa kesom, sine moj! Ali kako da ih uvjerim da si, umjesto namirnica, ti u njoj, i da je tvoj smijeh koji je ispunjavao kuću, tvoje mršave ruke kojima si se hrvao s braćom, tvoja glava koja je spavala na naninom krilu i tvoja šiljasta stopala od hodanja u potrazi za vodom i kutijama za pomoć, sve je to sada u jednoj kesi..
I kad me tvoja majka pita na tužnom dijalektu Gaze: ”Znaš da nema struje Ebu Salih, i gdje da spremim svo ovo dobro? Da ga damo komšijama?”
Kako da joj kažem, sine moj, da ono što je u ovoj kesi nije prikladno za sadake, i da je 23 kg dijelova tvoga tijela naš udio ovosedmične smrti.”
