Spasioci su danas izvukli 135 Palestinaca ispod ruševina diljem Pojasa Gaze. Palestinska novinska agencija Wafa izvijestila je da je u subotu pronađeno najmanje 135 tijela.
Dok su se izraelske snage povlačile iz dijelova uništene enklave, ponovno je otvorena obalna ulica al-Rashid, hiljade raseljenih Palestinaca započeli su dugo i bolno putovanje natrag u ruševine svojih domova.
Reporter Al Jazeere Tareq Abu Azzoum, izvještavajući iz Nuseirata, opisao je scene “djece, žena, starijih osoba, automobila, kombija, magaraca natovarenih namještajem” kako se kreću prema gradu Gazi. “Obitelji su uklonile svoje improvizirane šatore kako bi ih ponovno postavile preko ruševina svojih uništenih domova”, rekao je.
“Ovaj povratak se smatra povijesnim, ali mora biti popraćen konkretnim koracima za ublažavanje humanitarne krize”, dodao je Abu Azzoum.
Gotovo ništa nije ostalo od grada Gaze nakon mjeseci nemilosrdnog izraelskog bombardiranja. Razaranje je potpuno: nema funkcionalne infrastrukture, nema čiste vode, nema struje – samo kosturi onoga što su nekada bili domovi.
“Sada postoji hitna potreba za improviziranim šatorima i mobilnim skloništima za obitelji koje se vraćaju”, rekao je Moath Kahlout s Al Jazeere iz Deir el-Balaha. “Noseći ono malo što imaju, marširaju prema nepoznatom.”
‘Izvanredna otpornost’
Unatoč nezamislivom gubitku, Palestinci su odlučni vratiti se.
Naim Irheem, pakirajući svoj improvizirani šator u automobil, rekao je za Al Jazeeru: “Idem u grad Gazu iako tamo nema uvjeta za život – nema infrastrukture, nema svježe vode. Sve je izuzetno teško, zaista teško, ali moramo se vratiti.
“Moj sin je ubijen, sve moje kćeri su ranjene. Ipak, želim se vratiti. Postavit ćemo šator i živjeti u njemu, kako god se to može učiniti”, rekao je.
Za mnoge, povratak u grad Gazu znači suočavanje samo s pepelom. Ipak, Kahlout je primijetio: “Generacijama su Palestinci pokazivali izvanrednu otpornost pod izraelskom okupacijom. Svaki korak unatrag nije samo povratak, već čin prkosa i nade.”
I Aisha Shamakh je preživjela izraelski genocidni rat: “Želimo ići vidjeti naše domove, naše domove koji su uništeni na početku rata. Podovi su pali na našu djecu, ali ne mogu vam ni opisati radost zbog prekida vatre.”
Život usred gubitka
U gradu Gazi, Ibrahim al-Khalil s Al Jazeere izvijestio je o “iscrpljenim licima ispunjenim tugom i radošću” dok su se ljudi vraćali. “Mnogi su mi rekli da ne znaju da li im domovi još uvijek stoje ili su svedeni na ruševine, ali se vraćaju držeći se nade”, rekao je.
Ahmed Abu Shanab rekao je za Al Jazeeru: “Mnogo smo patili. Nismo imali dovoljno prostora i doslovno nismo mogli spavati.”
Druga stanovnica, Maryam Abu Jabal, izrazila je strah koji su mnogi dijelili: “Vratili smo se u nepoznato, i ne znamo postoje li naši domovi još uvijek. Nadamo se Bogu da naš dom još uvijek stoji.”
Mohammed Sharaf, vraćajući se u uništenu četvrt Sheikh Radwan, rekao je: “Sve se promijenilo.””Vratili smo se katastrofi koju ne možemo shvatiti. Mislili smo da ćemo otići na nekoliko dana, sada smo se vratili i nismo pronašli ništa.”
Čak i usred smrti, žalosti i razaranja, volja za povratkom ostaje snažan podsjetnik na narod koji odbija biti izbrisan ili protjeran sa svoje zemlje od strane Izraela.
