Rachid Abdel Latif Shaaban, raseljeni Palestinac, opisao je užasne uvjete koje njegova porodica trpi u improviziranom kampu u Deir el-Balahu, u centralnoj Gazi.
„Posvuda smo tražili pristojno mjesto gdje bismo mogli boraviti, ali najam malog komada zemlje košta novca. Mi to sebi ne možemo priuštiti. Nastavili smo tražiti, ali nismo pronašli nijedno drugo mjesto”, rekao je za Al Jazeeru, dodajući da je oko njega „ništa osim smeća, kanalizacije, svih vrsta zagađenja, bakterija i klica”.
„Kuham hranu usred smeća. Kamo drugo možemo ići? Pokušavamo očistiti koliko god možemo dok ne pronađemo izlaz iz ove bijede”, rekao je Shaaban.
Ayesha Abu Ghof, još jedna raseljena Palestinka, rekla je za Al Jazeeru da nije mogla pronaći nigdje za boravak osim na odlagalištu otpada.
„Sva naša djeca su bolesna i pate od bolesti, a nema liječnika u blizini, nema lijekova. Čak i kad idemo u bolnicu, nemaju lijekova za liječenje ove djece koja pate od šuge… djeca oko sebe nemaju ništa osim smeća kamo god pođu”, rekla je.
Izrael čini sve da patnja palestinskog naroda traje neprestano. Nakon što bombarduju njihove kuće, one koji su preživjeli bombardovanje protjera u takozvane sigurne zone (mjesta gdje protjerani Palestinci žive pod šatorima i bez ikakvih uslova), izraelska vojska nastavlja svoju zločinačku misiju. Osim što se nastavljaju bombardovati te šatorske ‘sigurne zone’, Izrael dodatno prognanim Palestincima zagorčava život. To rade tako što su angažirali grupe palestinskih izdajnika – plaćenika koji imaju zadatak da unose smutnju i pojačavaju patnju naroda. Ti palestinski izdajnici prognanim Palestincima prodaju mjesta za podizanje šatora, pljačkaju ih i dalje proganjaju.
Na početku ovog teksta težinu te smutnje opisao je prognani Rachid Abdel Latif Shaaban kada je rekao:
„Posvuda smo tražili pristojno mjesto gdje bismo mogli boraviti (postaviti šator), ali najam malog komada zemlje košta mnogo novca. Mi to sebi ne možemo priuštiti”. Zato se Rachid sa svojom porodicom morao smjestiti na smetljište.
